Ne želeći da sumnjam u sve velike uvide o svetu koji nas okružuje, a koje nam je časni Albert podario, ipak moram da kažem da je on samo jedan od posmatrača. I ne samo Albert, već i Isak, a i mnogi drugi pre i posle njih dvojice. Da nije kvantne fizike, još uvek bi verovali da u realnom svetu postoje čvrsti zakoni koji ga tumače. A onda je velikim naučnicima, njihovim sledbenicima i učenicima sreću pokvarlila jedna obična mačka (mačak?), koju je Ervin Šredinger u svom misaonom eksperimentu strpau u kutiju. Da li je ta Šredingerova maca živa ili mrtva može se saznati samo ako se otvori kutija, do tog trenutka moguće je i jedno i drugo - i da je živa i da je mrtva.
Kada je izvesni Mojsije, iz plemena Avramovog, sa Sinajske gore posmatrao svet, učinilo mu se da je dovoljno svega deset zakona da bi taj svet, onakav kako ga je on video, besprekorno funkcionisao. Ali ko je on, mislio je tada taj Mojsije, da propisuje zakone? Zato je u pomoć pozvao Jahvu, tvorca i oca svega postojećeg. A šta je uradio prizvani Tvorac? Uz grmljavinu, munje i sumpor na kamenoj ploči ispisao je baš onih deset zapovesti za koje je Mojsije bio ubeđen da su dovoljni da urede odnose u njegovom plemenu.
Arhimed se, posle napornog dana, brčkao u kadi i posmatrao svoje golo i umorno telo, ali i vodu koju to telo, iako iscrpljeno dnevnim obavezama, istiskuje iz kade. I tako je ovaj posmatrač, kako nas obaveštava rimski arhitekta Vitruvije, istrčao gol na ulicu vičući „Eureka, eureka!“ i podario potonjem svetu jedan od neprevaziđenih zakona fizike koji glasi: Na svako telo potopljeno u tečnost deluje sila potiska koja je jednaka težini telom istisnute tečnosti.
Jabuke, barem po predanju, nisu imale ništa manje značajnu ulogu od vode u Arhimedovoj kadi. Da, onomad, jedna prezrela i pomalo pušljiva jabuka,,za koju će se kasnije pokazati da nije ništa manje značajna od jabuke saznanja, koju je golišava Eva ubrala svom namrgođenom i kuratom mužu, nije pala na glavu izvesnom Isaku, pitanje je da li bi zakon gravitacije do danas bio otkriven.
Međutim, nisu samo lepe stvari, kao mirisna kupka ili sočna jabuka, pomagala posmatračima da otkriju velike istine, ponekad su to bila, da prostite, i obična govna.
U Belovoj laboratoriji, u blizini Mjurel Hila u Nju Džerziju, 1965. godine, dvojica inženjera su testirala novu opremu za prijem mikrotalasa. Nedelje i meseci su prolazili, ali oprema nikako da proradi kako bi trebalo. U pozadini se, naime, čuo konstantan šum, sličan brujanju na jeftinom radio-aparatu. Petljali su i čačkali po svim komponentama svojih skupocenih ueđaja, ali šuma se otarsiti nisu mogli. Nemajući kud inž. Arno Penzais je, gledajući kroz prozor laboratorije, rekao svom kolegi: Biće da šum stvaraju golubija govna. Od kada smo postavili antenu, ona dva goluba se ne miču sa nje i neprestano je seru. Nema nam druge Robi, nego da čistimo.Inž. Robert Vilson se nevoljno složio. Prionuli su na posao i očistili izmet. Posle napornog rada ponovo su uključili svoje uređaje, ali onaj isti šum se opet čuo.Nije poznato koji se od dvojice inženjera prisetio članaka iz jednog naučnog časopisa, u kome su fizičari sa Prinstona B. Dajkl i P. Pibls nešto pisali o pozadinskom zračenju Velikog praska, koje bi se, po nihovom mišljenju, moglo registrovati u mikrotalasnom spektru.Jebiga, ako nisu ni golubija govna uzrok šuma, onda mora da je to eho Velikog praska, zaključili su Arno i Robert. Sa njihovim zaključkom, da je to ipak šum koji potvrđuje Veliki Prasak i rođenje sveta kakvog danas poznajemo, složio se i Nobelov komitet.
Da se jevrejska pasha, katolički i pravoslavni Uskrs, nisu potrefili baš u isti dan, onu pećinu u Jerusalimu, odnosno grob izvesnog građanina iz Arimateje u koju je sahranjen Isus posle raspeća, ne bih ni spominjao. Dakle, kada su dve Marije, Josifova i ona iz Magdale, ušle u narečenu pećinu, posmatrale su levo i desno, gore i dole, ali Isusovog tela u njoj nije bilo. Šta su drugo, ove dve žene ophrvane tugom, mogle da zaključe nego da je njihov voljeni sin i ljubavnik vaskrsao? Kako bi izgledala zapadna civilizacija poslednjih dvadesetek vekova da su ove dve pažljive posmatračice u svojim zaključcima pogrešile, ne bih da spekulišem.
No, da se mi, ipak, vratimo u egzaktni svet nauke, dakle kvantnoj fizici. Za razliku od klasične fizike, kvantna fizika u eksperimente i izučavanje realnog sveta uvodi i posmatrača. Pojednostavljeno rečeno – od posmatrača zavise, ne samo rezultati eksperimenata već i izgled realnog sveta i njegovi zakoni. Dakle, ako bi taj isti svet koji nas okružuje, uključujući i našu vasionu, posmatrač gledao sa neke druge planete, iz neke druge vasione, onda bi njegovi zakoni, gotovo izvesno, izgledali savim drugačije.
Upravo ovih dana čitam kako jedan poznati kvantni fizičar na pitanje: Kako je moguće da Velikim prsakom iz ničega nastaje nešto, tj. čitav svet, odgovara da je to moguće jer je pre tog Praska postojala informacija. Moguće da sam ja nepopravljivi agnostic, kako po pitanju boga, tako i po pitanju naučnog saznanja, ali ovo mene podseća na onu, u svetim knjigama, odvno napisanu rečenicu: “Na početku beše reč”.
I da zaključim: Nije samo lepota, već je i istina u oku posmatrača. Dočim, onu poznatu rusku izreku, “Laže kao očevidac”, ovom prilikom, kao argument, neću da potežem.
......................
Beleške na margini:
Pojam "osovina zla", prvi put je pomenut u radu Goodness in the Axis of Evil. Naime, ispitujući mapu pozadinskog zračenja, koju je snimio WMAP teleskop, uočena je linija prekid između manjih i većih toplotnih fluktuacija, kao i izuzetno visok temperaturni minimum i ona predstavlja osu koja se proteže kroz ceo donji deo nebeske sfere.
Ta linija se izrazito dobro poklapa sa projekcijom ekliptike na nebesku sferu. To praktično znači da bi, u opštoj slici zračenja koja dolazi iz celog svemira, ovaj prekid mogao biti povezan sa položajem i kretanjem planete Zemlje oko Sunca, kao i položajem Sunčevog sistema u Univerzumu, iz koga uostalom svi naši teleskopi gledaju u dubinu kosmosa.
Plankov teleskop, do sada najbolji instrument za osmatranje pozadinskog zračenja, lansiran 2010.g. zabeležio je fluktuacije koje su postojale u trenutku kad je Univerzum bio 370.000 godina star, ali one zapravo svedoče o stanju svemira mnogo ranije, čak 10 na −30 prve sekunde posle Praska. Nalaz Plankovog teleskopa je pokazao da ovaj prekid, nazvan "osovina zla", nije greška instrumenta, već da postoji sistemski.
Ako je raspored toplotnih fluktuacija ranog Univerzuma povezan sa mestom sa koga se one posmatraju, ne znači li onda to da njegovu istoriju ne možemo da spoznamo drugačije sem na način koji je karakterističan za naše prisustvo u svemiru, a da bi posmatrači iz drugih delova Galaksije videli jednu sasvim drugačiju evoluciju svemira, te da čitav svet nastaje samo za onoga koji ga gleda?
Nije li to onda dokaz da kopenhaško tumačenje kvantne mehanike mikrosveta, koje je pokazalo da naučni eksperiment i svako drugo posmatranje zavisi od pozicije posmatrača, važi i za makrosvet?
Time bi subjektivno tumačenje, od koga je nauka prethodno bežala vekovima, a čiji je značaj nesporan u kvantnoj mehanici, ušlo na velika vrata i u kosmologiju. A to onda ne znači ništa drugo nego da je istina, ipak, samo u očima posmatrača, te da je nauka pred tom činjenicom nemoćna.