Ko je ubio Boru Pekicha?
Prema samom Bori, ubio ga je Pan, Svirač iz Zlatnih Vremena, bog pastira i frigijske magične frule, povremeni prijatelj boga Dionisa i zaljubljenik u žene. Prethodne noći se Pan javio mojoj ženi u snu i tiho i samouvereno joj je izrecitovao stih koji ona nikada nije uspela da pročita pre tog usnuća, isti stih koji je Bori Pekichu izrecitovao njegov dobar drugar, pesnik, stih koji će ga i uvesti u tragediju i sprovesti u smrt,
„Vratiću se kao refren što se vraća,
U maštu tvoju dovršenu bedom,
Kroz snove tvoje oblik, biće redom,
Moja će sena kao Pan s frulom da korača.“
Molder u meni se momentalno, razume se, zaintrigirao za slučaj i pripisao ga, doista, uticaju Pana, zapravo u traljavoj mimikriji Pana u kojega su se inkorporirale nezemaljske sile u nastojanju da spreče suprugu da dođe do poznanja – istine. Skali, ponovo razumljivo, jeste momentalno rigidno odbacila sve ove sumnje te pripisala slučaj autosugestiji supruge, navodeći na misao da ona ovaj stih ipak nije srela prvi put u usnuću već ga je, krajičkom svesti, pročitala na tren pre nego je usnula i tamo srela mističnog Svirača iz Zlatnih vremena. Obratio sam se za pomoć samom Bori, krenuvši od kraja:
„Ostaje mi samo priču da završim. Mnogo vremena nemam. Iza zatvorenog prozora i spuštene zavese jesenji vetar malaksava i setna pesma Svirača Zlatnih vremena jasno se čuje.
Osvrnuh se oko sebe. Bio sam umoran ali i zadovoljan. Moja soba je bila kao nekad. Bila je to soba iz 1946. Soba u piramidi moje mladosti.
Otvorio sam prozor i čekao s nožem za sečenje hartije.“
Čekao je da ubije Pana. Pan je pre toga napastvovao život njegovog prijatelja Pesnika. Kada je, na vrhuncu drame, Bora Pekich ušao u stan svog prijatelja u Krunskoj, zatekao je Pana tamo ubijenog nožem u lokvi krvi, dok je sam Pesnik nestao bez traga. Ovakav zaplet me je neminovno s kraja morao vratiti na uvod.
__________
Bora se, prema vlastitim kazivanjima, vratio u Beograd 1987. godine nakon gotovo dve decenije egzila. U egzil je otišao sam, svojom odlukom, nije ga nikom objašnjavao a nije ni imao potrebu objašnjavati bilo kome bilo šta. Pripadao je srpskoj građanskoj porodici i nije se pronašao u ishodu Revolucije. Poticao je iz imućne porodice srednjeg sloja, porodice što je zaboravila (ili potisnula?) revolucionarne okrutnosti i što je vaspitavala svoje potomke u duhu prosvećenosti i tehnologije napretka, podrazumevajući, razume se, društveni uspeh kao njihovu primordijalnu svrhu. Posle 1944. godine, porodica se osećala kao da živi u građanskom getu, u bednoj izolaciji. U nekom momentu porodične povesti je odlučio sam, bez obrazloženja, da ode i otišao je u London. Nakon gotovo dve decenije se, isto tako, bez obrazloženja odlučio vratiti. Govorio je o čupanju iz korena odlaskom, i nemogućnosti da se u tuđini pronađe valjano tlo i, skladstveno, ono što bi sledilo bilo bi uvenuće, ili puštanje drugih korena, lažnih, veštačkih, pseudoalibija... Ponovno, povratkom bi dolazilo do nesporazuma, ne zato što zemlja nije spremna nas da prihvati, već mi nismo bili spremni više da prihvatimo nju...
U susretu sa prijateljem, pesnikom, živnule su i uspomene koje je nosio robotično, samo kao uzorke književnih slika, svojevrsne književne legure svesti u koje je umetao uspomene bez osećanja, kao u Godinama Koje Su Pojeli Skakavci, sećao se školskog druga, S.,
„Video sam svoje drugove kako krvare, prolazeći kroz tunel neljudske mržnje, koji će se tek dve-tri godine kasnije nazvati 'Toplim zecom' i u svoj topli zagrljaj primiti mnoge učesnike ovog iz 1946. Video sam svoje drugove kako ćute. Video sam sebe kako ćutim. Video sam decu kako viču 'Smrt!', a nemaju ni 12 godina. Video sam decu kako pokušavaju drugom ljudskom biću, starijem od njih jedva za koju godinu, naneti uvredu i kako u tome uspevaju. Video sam na podijumu konstruktore ovog živog zida kako uživaju u svojoj maloj revoluciji, u svojoj igri sa životima školskih drugova. Video sam i te naše drugove. Jednog maturanta kako pada pod nogama rulje, diže se, ponovo pada, i njegovo krvavo lice na krvavim vratima kad se poslednji put prema sali okrenuo da svoje drugove poslednji put pogleda u lice i primi poslednji udarac...“
Pesnik je u priču uveo Pana. Pan je izgledao kao mladić zlatne kose, odeven kao u starim vremenima, u košulji tirkiznoplave boje i uzanim belim pantalonama. Bio je ljubomoran i ogorčen pesnikovim stvaralaštvom i došao je da ga kazni. Kažnjavao ga je mržnjom i prezirom i nagoveštavao najgori mogući ishod po pesnika. Bori je cela ta priča bila shizofrena. Znao je i sam da su pisci skloni tim podelama ličnosti i halucinacijama, nekada izazvanim prekomernom upotrebom alkohola ili opijata, ali nešto ga je privuklo, zapravo način na koji su mu se počele vraćati iskorenjene uspomene.
„Sedeli smo, ćutali, čekali. Posmatrao sam ulicu kojom sam prolazio na putu do škole. Gimnazija se nalazila u Njegoševoj. Put strminom Makenzijeve bio je brži ali smo išli Krunskom. Ne verujem zbog drvoreda koji nas je štitio od sunca i kiše. Pre će biti da je to bila jedna od retkih beogradskih ulica koja je preživela hitro prilagođavanje arhitekata novom dobu. U njoj smo se osećali u svom gradu, iza čijih niskih, secesionističkih kuća, je bio tuđinski, ružan, neprijateljski.
Obuze me tuga. Ulice će se još dugo Slaviji spuštati. Spuštati bez mene. Bez mog prijatelja. Bez ijednog od nas. Mi ćemo u njoj biti mrtvaci. Nećemo se ni videti. Žurićemo u školu, u bioskop, na sastanak s devojkom, ni od koga primećeni, ne smetajući prolaznicima, sudarajući se jedino s onima koji su davno pre nas njome koračali, pre nas bi bili mrtvi. I kao što mi njih, dok živi besmo, nikad nismo sreli, iako smo znali da su tu, ni nas niko neće videti. Niko neće znati da prolazi kroz groblje. Groblje je ličilo na svemir sa paralelnim vremenima, koja jedno za drugo nisu znala iako su u istom prostoru tekla.
Čuo sam korake. Dolazili su iz pravca Zorine, gde je ova Krunsku sekla, i bili užurbani. Ulicom je hitao mladić sa školskom torbom. Jednu je ruku držao na obrazu. Pod kandelabrom je zastao, skinuo s obraza ruku i otkrio rasekotinu iz koje je curila krv. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to maturant S., o kome je govorio moj prijatelj. Upravo su ga izbacili iz gimnazije. Vraćao se Krunskom kući, osvrćući se iza sebe, gledajući prema zgradi u kojoj ga niko u zaštitu uzeo nije. Setio sam se da sam se tako i ja vraćao. Opet se čuše koraci. Bili su to moji pretučeni drugovi. Sablasti drugog doba, druge dimenzije, ali iste – istine. Svako je išao sam, oborene glave. Udaljen jedan od drugog. Dalek jedan drugome.
Mene u astralnoj povorci prošlosti nije bilo. Bio sam negde pozadi. Takođe sam. Takođe dalek. Lipe su se pretvarale u kesten i dužile senke. 'Pod kestenom senke duge, Izdali smo jedni druge, Izdali smo bez kapare, Jedni druge za dve pare'...“
Heh, Bora, moj Bora. Ovo poslednje je bio stih iz Orvelove 1984. Sećam se da sam i sam, kao mladi gimanzijalac, poviše gore u Krunskoj, zapravo u Proleterskih Brigada kako su je nazvali deca Revolucije, hodajući istim tim ulicama u savršenom nemiru duha i svesti nakon čitanja Orvela, svoj mir pronašao tek u Borinoj fantastičnoj prozi, Besnilu, Atlantidi, 1999. Mislim da sam počinjao da shvatam. Skali je bila u pravu, ipak nije Pan bio glavni zamešatelj, iako možda jeste delimično bio saučesnik u Borinoj smrti.
Konačno, tog odsudnog dana Bori je zazvonio telefon. S druge strane je bio glas prijatelja Pesnika, neprirodno (ili natprirodno?) miran. Rekao je da je ubio Svirača iz Zlatnih vremena. Ubio ga je u samoodbrani jer je ovaj prvi krenuo na njega. Ubistvo je učinio nožem. Šta god da bude, molio je Pesnik prijatelja, neka se zna, učinjeno je bilo u samoodbrani. Bora je pojurio u stan prijateljev u Krunskoj. Ušao je unutra, bilo je otključano. Shvatio je da je prijatelj, u svom nastupu ludila, potpuno preuredio enterijer iz 1987. godine u onaj iz 1944., kada su kao starmali, starci u telima petnaestogodišnjaka slušali, uz prigušeni džez i određeni ritam afrikanske žalopojke, metežnu radost ruskih oslobodilaca i naroda kojem više nisu pripadali s ulice ispod. Pronašao je i list hartije sa 1946. godine otkucanim stihovima za koje je Pesnik tvrdio da ih je uništio, još tada,
„Vratiću se kao refren što se vraća,
U maštu tvoju dovršenu bedom,
Kroz snove tvoje oblik, biće redom,
Moja će sena kao Pan s frulom da korača.“
U hodniku je ležalo, u lokvi krvi, telo zlatokosog mladića odevenog kao u starim vremenima. Starog, poludelog, oronulog Pesnika nigde nije bilo. U njegovom kabinetu je pronašao i prijateljevu partijsku knjižicu. Datum učlanjenja Bori nije bio bitan. Nije više bio u 1987.
„Petnaest godina imam. Zadušnice su, 20. oktobar 1944. Datum koji će u povest naroda ući kao dan oslobođenja Beograda a u moju biografiju kao jedno od najtužnijih iskustava. Duga okupacijska noć završena je, ali u ovoj sobi, uspomenama osvećenoj kripti mog detinjstva, još je polumrak. Prozori su zatvoreni, zavese spuštene, bronzana hetera iz gole ruke ne rasipa svetlost. Struje nema. Kadaveričan sjaj karbidne lampe dodiruje lice prijatelja u fotelji. Do mene, kraj prozora, ne dopire. Ćutimo. Sve što se imalo reći, rečeno je. Vremena više ni za šta nema. Budućnost ne postoji. Mi smo mrtvi. Ako i preživimo, i kad prođu godine poklonjenog života, pa ako i prema nekom velikodušnijem budućem kantaru budemo proglašeni živima, mrtvaci ćemo biti. Ne zato što nam je drugi život darovan, nego što ni prvi nismo iskoristili.
S ulice se čuje bat nogu i pesma. Četiri godina čekala se pesma, četiri godine bat nogu. Ni ova pesma, ni ove noge. Koja i kakva se pesma očekivala nije bilo jasno, ali ova – nije. Reči se ne razabiraju ali ih znamo. Čuli smo ih od onih koji su hteli da budu pobednici pre pobednika...
... Sloboda koja je došla i nije bila naša... Svaka od tih sloboda drugome će pripasti, nijedna vama.“
Dragi moj Boro, nije sloboda došla u Srbiju ni danas, 2014. godine. 70 godina kasnije, i dalje čekamo kraj zatamnjenog prozora da nam neko zapeva pesmu slobode koju ćemo voleti. Mogu da zaključim slučaj, Pan te nije ubio, možda jeste lično, na čudan dejvidlinčovski način došao po tvoj identitet i odneo ga u kakav od mnogobrojnih astralnih svetova, koji neprimetno i uporedno postoje s našim vremenom. Mi smo te ubili. Budi u miru gde god da si.
~крај~
Овај мрежни унос је урађен уз помоћ приповетке Борислава Пекића, Свирач из Златних Времена, из збирке прича Нови Јерусалим, коју је 2001. године објавио новосадски издавач, Solaris.