Počasni gost autor: Nowhereman
Šah. Nije li to dosadno u naše doba? Danas, kada kosmos uzmiče, kada stvarnost prevazilazi najneverovatnije, reklo bi se fantastične težnje Žila Verna, kada čovek prodire u najskrivenije tajne prirode, kada...
Šah! Nije li to dosadno? I stvarno, kakvu duhovnu radost mogu da pruže ljudima zamršena kretanja figura na 64 polja?
Gore navedene reči izrekao je Tigran Petrosjan, bivši šampion sveta u šahu. Setio sam ih se pre neki dan, kada sam u novinama ugledao sledeću malu vest:
„ČENAJ - Norveški šahista Magnus Karlsen osvojio je titulu prvaka sveta pošto je danas pobedio dugogodišnjeg šampiona Indijca Višvanatana Ananda."Da li je moguće? Tu, pre neki dan, završen je svetski šampionat u šahu!? Nisam primetio! Da li je neko o tome govorio? Spominjao? Da li je, možda, prikazivana šahovska hronika, iz večeri u veče, u kojoj poznati, omiljeni velemajstor tumači poteze šampiona i njegovog izazivača, tu veličanstvenu borbu?
Priznajem, zauzet svakodnevnim brigama, okupiran raznim banalnim nevoljama i opterećen besmislenim strahovima, zaboravio sam na - šah.
Jedan od „večitih" kandidata za titulu prvaka sveta, neumorni šahovski borac Viktor Korčnoj rekao je u Havani, na banketu povodom šahovske olimpijade: „Šah je nešto najinteresantnije od svega nerazumljivog na ovome svetu".
Mladi šampion Karlsen ima tek 23 godine (isto toliko je imao i Mihail Talj, kada je 1960. godine osvojio titulu). Kažu da je „genijalan" - može li se reći nešto drugo? Velemajstor je postao sa 13 godina. Svetsko prevenstvo u ubrzanom šahu osvojio je 2009. godine. Prvo mesto na svetskog rejting-listi zauzeo je još 2010. godine - bio je, tada, najmlađi velemajstor kome je to pošlo za rukom (pre njega, bio je to Vladimir Kramnik). Njegove pojedine pobede na turnirima širom sveta bile su spektakularne. O Karlsenovoj nesumnjivoj izuzetnosti govori i okolnost je broj poena koje je zaradio na rejting-listi (2861) apsolutno najveći koji je ikada imao neki šahista!Najavljujući meč za svetskog šampiona u „Politici" Marjan Kovačević je rekao i ovo:
Jer, takav sudar jarkih, a krajnje različitih asova drevne igre i takva medijska podela Zapada i Istoka, nisu viđeni od „meča stoleća" između Fišera i Spaskog, davne 1972. Sa jedne strane je neponovljiva karijera dugovečnog i svuda omiljenog šampiona iz kolevke šaha Višija Ananda, a sa druge neslućene mogućnosti genijalnog Norvežanina Magnusa Karlsena, apsolutnog rekordera po rejtingu i medijskoj popularnosti na Zapadu - odmah posle Roberta Fišera.
Duel vremešnog „tigra iz Madrasa" čiji će zubi krajem godine da proslave 44 godine, sa dvostruko mlađim „šahovskim Mocartom" kompjuterske ere, ima sve dimenzije arhetipske priče, propletene geopolitikom, filosofijom i slikom aktuelnog vremena.
Međutim, upravo članak u kojem se ovaj navod nalazi, obrazlaže kako je došlo do „medijskog posrnuća šaha". Spominje se, čak, i „medijski ponor" i „mrva medijskog prostora" koja šahu pripada u našoj zemlji. Gde? - u zemlji Bore Kostića, Gligorića i Ljubojevića, Ivkova i Matanovića, Milunke Lazarević i mnogih drugih. U zemlji u kojoj je nastala publikacija „Šahovski informator". Eto, tu se mogu ponovo vratiti rečima Tigrana Petrosjana, navedenim na početku.
Jesmo li zaboravili na šah? Ako jesmo, šta je tome razlog?
Nemački velemajstor Taraš rekao je i ovo: „Uvek sam sažaljevao čoveka koji ne zna igrati šah. Jer šah, kao ljubav, kao muzika, ima moć da čoveka učini srećnim."