Eksperimenti u blogovanju

Izbrisano (Self-Destruction)

vladimir petrovic RSS / 01.05.2014. u 08:00

 

 

Atačmenti



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 08:07 01.05.2014

Kraj

Sve ima kraj, pa i ovaj dugi serijal o Mišimi, od 137 pisama. (Bilo je još mnogo pisama, naravno, od kojih su neka bila itekako zanimljiva, ali sam ih morao odbaciti, kako sveukupni tekst ne bi bio predugačak; napominjem da sam izostavio ne samo neka svoja pisma, već i pisma Antonova u kojima se on pozivao na Ivu Andrića; naime, kao veliki poklonik Andrića, on je povremeno pravio paralelu, odnosno pitao se kako bi Andrić reagovao ili pisao u nekim Mišiminim situacijama, ma koliko su oni bili različiti između njih samih).

Za one koji nisu pogledali Šrederov film o Mišimi, dajem osmominutni deo koji se odnosi na sam kraj, a koji su mnogi gledaoci preporučivali:



A evo izvanredne muzike Filipa Glasa, iz Šrederovog filma o Mišimi:

little_radojica little_radojica 12:38 01.05.2014

Ех

Сад ми се чини да си на самом крају заузео пристрасан став... То ми је мало разочарање, морам признати. С обзиром да је он себи дао за право да искористи свој утицај да наметне неке своје личне вредности целом Јапану, најмање што се могло очекивати је да га се део тог Јапана одрекне. С обзиром да прилично добро разумеш Далеки Исток и колико је другачији у односу на Запад, чуди ме да тако лако одбацујеш критике да је Мишима обрукао оно за шта се залагао тако што се својим чином бацио пред страну штампу да послужи као полигон за извођење разних паралела са Јапаном сваком ко је преко њега хтео да првенствено подигне тираж. Иначе, не знам колико си ту улазио дубоко у материју, али од родитеља се у Јапану очекује све осим да брани своје дете које се дрзне да користи неконвенционалне канале за остваривање демократије, тј. да користи публицитет и ниске страсти да наметне своје идеје, ма какве биле. Форма је изузетно битна ствар у Јапану. Можда су се они војници у дворишту све слагали с њим, али начин на који им се он обратио, мимо правила (да будемо благи) је обрукало и њих и целу јапанску војску и тог истог цара у име којег је све то рађено. Рецимо, родитељи оних што су потровали сарином неколико десетина људи у Токијском метроу 1990-тих (нека секта чији припадници су се том приликом убили) што је незапамћен терористички акт у Јапану, се и дан данас клечећи извињавају нацији, а кривица што је то њихово дете урадило је на њима, па тако и сва срамота. Они су криви што се њихово дете одметнуло, они су ти чија је комуникација са сопственим дететом заказала. Даље, има пример и оног сноубордера који је, на отварању зимске олимпијаде у Канади, званичну униформу јапанске репрезентације носио распасану у шатро-урбаном стилу типичном за сноубордере (није да им судим). Истог момента је повучен из тима, а био је изложенем жестокој критици јавности и наравно да је морао да се извини. Јер је дао себи за право да реинтерпретира нешто што му је поверено у име целог друштва, нешто што је установљено добро познатом демократском процедуром. Скорашњи пример је Обоката, научница коју су оптужили да је "фалсификовала" и "фабриковала" податке за свој (можда) револуционарни научни рад (мада сам овде делимично на њеној страни, јер су оптужбе прејако формулисане). Но, она, иако се оштро противи налазима званичне државне комисије, користи за то уобичајена средства, па је и притисак јавности индиферентан.
У сваком случају, Мишима је сам себе довео у ту незавидну позицију да буде критикован, па и ружен. То је био ризик његове акције. Ниједан виши циљ не може да компромитује форму. И ту је он контрадикторан самом себи јер се позива на бушидо и на јапанску традицију, а сам себи даје за право да је крши.

Такође, тешко је рећи да се Јапан одрекао својих традиционалних вредности о којима је Мишима држао слово. Можда неких, али већина тих принципа живи и данас, неке се чак и обнављају. Права храброст је наћи начина да се традиција и њени принципи уткају у модерне методе, а ако су превазиђени да се одбаце. Директни наследници самураја и бушидо-а данас су - јакузе. Да ли је Мишима тако замишљао идеални Јапан због којег се (можда) убио?

По мени, овај епилог (понајвише онај први део епилога) и на крају стављање на страну обожаваоца (или можда грешим?) подрива све оно добро што је она ранија анализа донела. Дакле, не мислим да си се једнозначно одредио према његовом чину, него да си почео да навијаш за њега. Јел грешим?
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:06 01.05.2014

Re: Ех


Was I ignorant, then, when I was seventeen? I think not. I knew everything. A quarter-century's experience of life since then has added nothing to what I knew. The one difference is that at seventeen I had no 'realism' (Mishima)

little_radojica


Hvala ti za iscrpan komentar.
Pomenuo si više stvari, od kojih će mi neke pomoći da bolje shvatim, te analogno izvršim korekciju nekih stvari.

... Сад ми се чини да си на самом крају заузео пристрасан став... То ми је мало разочарање, морам признати


Načelno, meni ne smeta ovo tvoje ukazivanje da sam, na kraju, zauzeo pristrasan stav. Ja i nisam želeo da tokom ovog dugog pričanja budem i ostanem do kraja - nepristrasan. To sam napomenuo u nekom od prvih pisama, kada sam rekao da određena doza pristrasnosti mora postojati, da se nepristrasnost može očekivati samo od hladnih i naučno orijentisanih analitičara, što nije bila moja namera.

... чуди ме да тако лако одбацујеш критике да је Мишима обрукао оно за шта се залагао


Osetio sam naknadno da sam malo bio prestrog kada sam govorio o memoarima Mišiminog oca. Kao što rekoh, napraviću korekciju, jer uviđam da tamo ima preteranih osuda, da sam se bio prilično "zaneo". Ali, ja i dalje ostajem pri svom osnovnom stavu, što sam "podupreo" i citiranjem mišljenja biografa Nejtena - da je otac bio prilično negativan i strog u oceni sina.

S tim u vezi, dobro je što si me podsetio na ovo:

... Рецимо, родитељи оних што су потровали сарином неколико десетина људи у Токијском метроу 1990-тих (нека секта чији припадници су се том приликом убили) што је незапамћен терористички акт у Јапану, се и дан данас клечећи извињавају нацији, а кривица што је то њихово дете урадило је на њима, па тако и сва срамота


premda to nije, čini mi se, mnogo uobičajeno na Zapadu, ne zato što roditelji ne shvataju težinu zločina/prekršaja svoje dece, već zato što polaze od drugih stanovišta (koja se razlikuju, pored ostalog, od istočnjačkog - da je kolektiv važniji od pojedinca!).

... У сваком случају, Мишима је сам себе довео у ту незавидну позицију да буде критикован, па и ружен. То је био ризик његове акције. Ниједан виши циљ не може да компромитује форму. И ту је он контрадикторан самом себи јер се позива на бушидо и на јапанску традицију, а сам себи даје за право да је крши.


Ovo nije sporno, ali Mišima je mogao sebi da dozvoli tako nešto. Podsećam da sam naveo reči biografa Skot Stouksa - da je Mišima među svojim najintelektualnijim savremenicima, bio jedini inteligentan i intelektualan čovek - desničar!

Hoću reći da je Mišima bio svestan da je drukčiji. To ne bi smelo da ga umanji, već da ga uveća, premda je ovo što ja kažem pre stav Zapadnjaka nego Istočnjaka.

Tačno je to što kažeš da se pozivao na samurajstvo i bušido (to sam mnogo puta isticao) a da je na individualnom planu ta pravila često krišio. Davao je sebi to za pravo, jer mu se moglo. Drugim rečima, u svojoj grandioznosti i slavi, bio se osilio.

Sve sam ja to (uglavnom) imao u vidu (mada je moguće da sam neke finese previđao, iako prilično dosta znam o Istoku), ali moja poenta je bila da je Mišima bio ljudsko biće, dakle čovek od krvi i mesa a ne - svetac, da je mnogo radio i (dosta) grešio. Postoji jedna katolička izreka "da i svetac umire sa svešću da je bio grešan". Ja ne bih ulazio u to da li je Mišima odlazio iz života sa podsvesnim osećanjem da je bio grešnik (premda se na Istoku i pojam grešnosti prilično drukčije shvata), ali ne mislim ni da je mislio da je svetac, jer nije bio svetac. Mnogo je grešio, ludirao se, uživao i opijao se svojom slavom i moći, da je na kraju završio tako kako je završio. Takav čovek mene je na svoj način fascinirao, jer sam ga umnogome razumeo i divio mu se. To što se svojim ponašanjem, prevelikim radom i znanjem, toliko razlikovao od drugih - od miliona drugih, koju su čestiti, pošteni, zločesti samo ponekad, brinu o porodici i vole susede i umru - skoro bezgrešni. Tako nešćto je teško ostvarivo, osim ako čovek nije rođen da bude krotak, shodno onoj hrišćanskoj "blago krotkima duhom, njihovo je carstvo nebesko", a mnogi shvataju da biti krotak znači biti, u najmanju ruku, krajnje ograničen i beznačajan.

... Права храброст је наћи начина да се традиција и њени принципи уткају у модерне методе, а ако су превазиђени да се одбаце.


Dobro rečeno. Ali vrsni analitičari današnjeg Japana kažu da se on /Japan/ na tom planu ne može baš pohvaliti, da je modernizacija zemlje naplatila svoju cenu. To je uostalom ono čega se Mišima bojao. Nije bilo uzaludno.

Дакле, не мислим да си се једнозначно одредио према његовом чину, него да си почео да навијаш за њега. Јел грешим?


Svoj komentar završio sa pravim pitanjem, na koje sam već pokušao da dam odgovor.

Da, umnogome sam navijao za Mišimu zbog toga što je njegova pojava uzdrmala duhove u velikoj meri, zato što se donkihotski borio (ne treba biti pametan pa shvatiti da je u toj njegovoj borbi bilo stavova Don Kihota, a donkihotstvo je eufemizam, manje ili više, za budalaštvo). Međutim, Mišima je bio i ostaje jedna grandiozna ličnost, japanska istorija je njime obogaćena baš zato što je umnogome bio kontraverzan. (Da on nije izvršio taj teatralni sepuku, već da je otišao sa ovog sveta uzevši previše tableta za spavanje, ili da je čekao mirnu smrt i umro kao osamdesetogodišnjak, sve bi bilo drukčije).

Ovaj odgovor pišem po povratku sa neke "zabave", tako da je moguće da nisam bio previše konsistentan i jasan u onome što sam napisao. Uzimam sebi za pravo da se eventualno još jednom kasnije vratim i pojasnim neke stavove.

P. S. Između Jukija Mišime i Kenzabura Oea, ja držim stranu Mišime.
maksa83 maksa83 19:51 01.05.2014

Re: Ех

Директни наследници самураја и бушидо-а данас су - јакузе.

Ja bih rekao da je taj proklamovani tradicionalizam kod Jakuza uobičajeno svuda prisutno kriminalno desničarenje. Tj. oni imaju veze sa Bušidom koliko i Arkan sa Pravoslavljem na koje je voleo da se poziva.
AlexDunja AlexDunja 19:56 01.05.2014

Re: Ех

maksa83
Директни наследници самураја и бушидо-а данас су - јакузе.

Ja bih rekao da je taj proklamovani tradicionalizam kod Jakuza uobičajeno svuda prisutno kriminalno desničarenje. Tj. oni imaju veze sa Bušidom koliko i Arkan sa Pravoslavljem na koje je voleo da se poziva.

e, da. i ja se iznenadih povodom radojičinog tumačenja.
little_radojica little_radojica 05:06 02.05.2014

Re: Ех

maksa83
Директни наследници самураја и бушидо-а данас су - јакузе.

Ja bih rekao da je taj proklamovani tradicionalizam kod Jakuza uobičajeno svuda prisutno kriminalno desničarenje. Tj. oni imaju veze sa Bušidom koliko i Arkan sa Pravoslavljem na koje je voleo da se poziva.


Можда данас може тако да се каже, али многе јакузе су директни потомци самураја
ЛИНК1.
ЛИНК2
Нису ми неки линкови, али послужиће.

Поготово у Мишимино време је та веза још увек била јака, јер је то само 100 година од Меиђи ресторације, кад су самурају распуштени и препуштени сами себи да се сналазе за приходе (дотле су их добијали од локалних моћника у замену за своју верност). Нису се сви добро снашли у тој новој улози, па су се окренули организованом криминалу. Добра идеја је погледати Куросавин* филм Yojimbo која се бави том темом.

Јапан је након Другог светског рата направио огромне напоре да се отклони од феудалног друштва и те хијерархије у којој су самураји имали изузетну моћ. Ту је на пример закон о редистрибуцији богатства, који удара порез на наследство и то прогресивно од 10% до 50% (а на остатак иде и порез на приход од 15%) баш из ових разлога, да се не стварају династије и кланови, него да свако има једнаку шансу. Резултат је данас једно од најправеднијих цивилних друштава у којем шансе за успех не зависе од тога ко те родио. Но јакуза се није лако ослободити, делом и зато што они имају неке "практичне" улоге у друштву. Нпр. ма како једна модерна озбиљна држава прокламовала да су коцка, подвођење жена и други пороци криминална дела, нема те државе на свету која је то искоренила. Пошто су места где се упражњавају пороци извор и других облика неморала и криминала/насиља, а пошто држава не признаје те и такве радње, згодно је имати неког ко ће то да контролише. И јакузе то раде на свој непревазиђени начин. На улицама нема дроге, јер они то неће да раде, а поред њих нико други не може. Кад се неко напије, па прави проблем у таквим локалима они одржавају ред. Недај боже да си сецикеса и да те они ухвате. Уз начин њиховог организовања, то су све неки остаци бушидо-а, веома слободно интерпретирани тако да је и паралела са Арканом на месту (Аркан је и сам моралисао те бранио пушење и алкохол). Ако нећеш да имаш посла с њима не идеш на таква места, таква тура. Кад они негде дођу, ти се склониш. Кад су велике катастрофе (земљотрес, цунами) они су увек први који пошаљу организовану помоћ, пре него што се држава опасуљи. И поред тога они наравно данас имају доминантно негативну репутацију и држава мало по мало, закон по закон, пропис по пропис, их сузбија и сатерује у ћошак. Пре две године је један министар морао да поднесе оставку јер је пре двадесет и кусур година виђен на једном пријему који су организовали припадници јакуза. Иако он тога онда није био свестан, сама та посредна веза са њима га је дискредитовала.

Можда данашње јакузе не баштине сасвим исте вредности као оне од пре 50 година, а сасвим сигурно не као самураји из Едо периода и можда је то данас само криминално десничарење, али разлог томе је управо храбар отклон Јапана од таквог друштва у које се делимично уклапао и сам Мишима. Рецимо да је Мишима неки јапански Кустурица или Матија Бећковић. Генијални уметници оригиналног и модерног израза који имају и неке сасвим ретроградне идеје које се у ту слику једноставно - не уклапају. Тој генерацији након Другог светског рата је понуђена опција да се школују да буду инжењери, да имају идоле попут Астромана, да конструишу Шинкансен и да свој хлеб зараде сами, а не да се тале и држе закона јачег. А суштина јапанске повезаности појединца и друштва и нивоа друштвене уређености и даље је ту и јача него игде на свету чак и без феудалне хијерархије.

И на крају, и поред тога што су се јакузе својски потрудиле да украду дух самураја и бушидо од "обичних" грађана, тај дух је итекако жив, само сад сваки Јапанац има право на њега, а не само они који су рођени са тим правом. Јуче је била верност господару, шогуну и цару, а данас шефу, компанији и цару као симболу Јапана.

Расписах се.

*Куросава је и сам био жестоко критикован да му Рашомон није "довољно јапански" и чак је био игнорисан од стране домаће кинематографије, а за награде и слање на фестивале су званично били предложени други филмови.
little_radojica little_radojica 06:11 02.05.2014

Re: Ех

Načelno, meni ne smeta ovo tvoje ukazivanje da sam, na kraju, zauzeo pristrasan stav.


И ја мислим да је сасвим легитимно заузети пристрасан став, али тек онда кад се не може заузети објективан. Досад си изнео толико доброг материјала на сасвим оригиналан начин и кроз "писма" си сасвим довољно проткао лични печат. Оно што је остало као целина иза таквог приступа је прилично објективно и мислим да је то велика литерална вредност овог твог писања. Дакле, добијеш објективно, све време пишући из личних углова Антона, Владимира, Мишиме и разних аналитичара. Само зато сам "разочаран" епилогом, тј. деловима епилога. Мени не смета твоје навијање за Мишиму као битну тему, чак ни твоје навијање за Мишимине ставове ту и тамо кроз текст. Само боде очи што се то појављује и у епилогу, као неки закључак. Све ово пишем јер мислим да текст као целина итекако вреди једне књиге, која не би била само о Мишими, него и о комплексној анализи комплексних и контроверзних личности. Имаш све елементе за тако нешто. Мада ја и нисам неки школовани критичар, то је опет можда само интуиција.

Ali vrsni analitičari današnjeg Japana kažu da se on /Japan/ na tom planu ne može pohvaliti, da je modernizacija zemlje naplatila svoju cenu. To je uostalom ono čega se Mišima bojao. Nije bilo uzaludno.


Ово сам писао у одговору на Максину констатацију. Мислим да је Мишима неоправдано страховао. Ако можеш да ме упутиш на те аналитичаре, баш бих волео да суочим свој утисак о данашњем Јапану са њиховим. Ако ништа друго, онда зато што мој утисак сигурно почива на мање чињеница, а више на оном што видим око себе. Ево на пример, ови студенти, по мени су они већ довољно "милитаризовани". Не знам шта би Мишима рекао на ово
Притом, њих нико споља не организује, сами су се организовали, изабрали "лидера" и вежбају тимски дух. Што дечаци, што девојчице.



maksa83 maksa83 11:22 02.05.2014

Re: Ех

Поготово у Мишимино време је та веза још увек била јака, јер је то само 100 година од Меиђи ресторације, кад су самурају распуштени и препуштени сами себи да се сналазе за приходе (дотле су их добијали од локалних моћника у замену за своју верност). Нису се сви добро снашли у тој новој улози, па су се окренули организованом криминалу. Добра идеја је погледати Куросавин* филм Yojimbo која се бави том темом.

Ma ok Yojimba znam napamet (i rimejkove koji su usledili, sve sa Last Man Standing), ali mi nekako to da su se Samuraji transformisali u Jakuze skroz škripi, tj. ona teza da su nastali od bandi koje su nudile "zaštitu" selima mi je mnogo bliža pameti, a to i piše na tvojim linkovima. Pre bih očekivao da ih nađem u oficirskom kadru vojske (što su zapravo i bili) po kendo školama sa ovim likom kao paradigmom. Tj. rekao bih da je ta soj manje više izumro onog trenutka kada je nestao feudalizam, kao što su nestai i evropski riteri i ostali viteški slojevi. (Mada, Riteri koji su sebe tako zvali u dolini Dunava (oni koji su zarobili Ričarda Lavlje Srce) jesu zapravo bili banditi koji su prihodovali tako što su kroz tok reke kod Melka provlačili čeličnu šipku i puštali plovila kad im se plati).

Filip2412 Filip2412 08:46 03.05.2014

Re: Ех

maksa83
Директни наследници самураја и бушидо-а данас су - јакузе.

Ja bih rekao da je taj proklamovani tradicionalizam kod Jakuza uobičajeno svuda prisutno kriminalno desničarenje. Tj. oni imaju veze sa Bušidom koliko i Arkan sa Pravoslavljem na koje je voleo da se poziva.

A sta je desnicarenje nego iskreno i dosledno tumacenje nacionalnih heroja iz proslosti. Od istrage poturica do mudrih misli koje danas prosipa Amfilohije - coek lepo citiro Njegosa i cudi se zasto to nekome smeta.

meni je nekako verovatnije da su ti heroji proslosti - ne svi ali vecina bili suroviji i gori od Arkana ali da ih mitologija i vremenska distanca romantizuje te iskrivljuje pravu sliku.
maksa83 maksa83 15:15 03.05.2014

Re: Ех

meni je nekako verovatnije da su ti heroji proslosti - ne svi ali vecina bili suroviji i gori od Arkana ali da ih mitologija i vremenska distanca romantizuje te iskrivljuje pravu sliku.

Pa, to ti je opšte mesto - nečiji heroj je uvek nečiji zlikovac, nečiji borac za slobodu je nečiji terorista, itd. itd. itd.

Kontekst + Vizura.

Samuraji fakat jesu bili glorified silosi pošto je subordinacija tj. bespogovorno služenje daimjou bilo ultimativni imperativ. Poginuti na tom poslu je bila ultimativna čast. Silosi sa tvrdim kodeksom, ali ipak silosi.
Filip2412 Filip2412 02:33 04.05.2014

Re: Ех

Pa, to ti je opšte mesto - nečiji heroj je uvek nečiji zlikovac, nečiji borac za slobodu je nečiji terorista, itd. itd. itd.
da


danas u 21 veku ja bi njih sve ispostovo u muzeju ali ne bi ih slavio.... mislim - te ratne heroje i vladare niti bi njihove reci ko nekakvu svetinju u skolama predavao

tako u Torontu jedan do drugog nekakav englez, francuz indijanac... medjusobno se klali a oni ih lepo nacrtaju u muzeju sve jedan do drugog kao sve su to "nasi heroji" a sto su se oni ustvari medjusobno rokali nema veze


vladimir petrovic vladimir petrovic 15:14 01.05.2014

Riči i Nejten o Mišimi

True beauty is something that attacks, overpowers, robs, and finally destroys (Yukio Mishima)

Dajem jedan zanimljiv klip dvojice ljudi koji su dosta dobro lično poznavali Mišimu. Prvi je Džon Nejten, jedan od dvojice prvih stranih biografa Mišime, a drugi je Donald Riči, koji je važio za američkog eksperta za Japan.


ephemeris ephemeris 13:14 02.05.2014

Rodoljublje (by Mishima himself)

Jaril Jaril 09:40 03.05.2014

Сад

copy/paste -> print -> читање

vladimir petrovic vladimir petrovic 12:11 03.05.2014

Re: Сад

For an artist to do creative work, he needs at once physical health and some physiomental ill health. He needs both serenity and gloom (Mišima)


Jaril
... copy/paste

Hvala ti što primećuješ "mog" Filipa Glasa.

Namerno kažem "mog", zato što se ne sećam, pre gledanja Šrederovog filma o Mišimi, da me je u poslednje vreme toliko uzbuđivala muzika iz nekog filma (koji nije muzički per se), odnosno kompatibilnost Glasove muzike i Šrederove filmske akcije.

Što se ovoga tiče

-> читање

rekao bih da ne treba da očekuješ previše.

Da dodam da sam i sâm iznenađen da sam, pišući ovo štivo o Mišimi, bio obuzet nekakvim homerovskim poletom (ukupno ima preko stotinu strana).

bladerunner92 bladerunner92 00:51 04.05.2014

Re: Сад

"mog" Filipa Glasa.

muzika je fenomenalna...
trebalo bi da objavis ovu prepisku ...
bladerunner92 bladerunner92 00:02 04.05.2014

Dakle Vladimire

ono sto sam ja zakljucila iz ovih blogova o Mishimi - latentnom homoseksualcu, fasisti i egzibicionisti (malo te zezam ) , a nisam procitala sve,nisam od 12-17 a i ovaj poslednji sam pre par dana a sad tek komentarisem,je da je bio opsednut lepotom i patriotizmom a da njegova smrt nije imala nikakvu poentu odnosno da je bila uzaludna i glupa a da se nakon toga pesnicki pokusava da od te smrti napravi nesto uzviseno.

Naravno ovo je samo moje povrsno misljenje na osnovu onoga sto sam procitala u blogovima i sto sam procitala par reda tu i tamo dok sam iscitavala tvoje blogove pa me nesto zainteresovalo. S druge strane nisam procitala ni jednu njegovu knjigu(sada posle tvojih blogova hocu) a mislim da tek nakon citanja njegovih knjiga mogu da donesem pravi sud i da je to najbitnije da bi se uopste doneo nekakav zakljucak o ovakvom coveku.

Lepotom je ocito bio opterecen, on kao nekad "ruzno" dete (kao njegov junak iz Zlatnog paviljona )pa je izgleda zato i unistio svoje lepo telo na kraju.Jer meni su i lepo telo i zivot lepota a on je imao potrebu da lepotu unisti ocigledno.

Sto se tice patriotizma negde sam procitala da nije mogao da ide u vojsku jer je bio mali i slab i da mu je zbog toga ostao kompleks celog zivota pa je na kraju izgleda sam sebi izmislio neki uzviseni patriotski cin (svoje samoubistvo za visi cilj - svoju zemlju u ternutku kad za to realno nije bilo potrebe,mada mislim da bi ovde bile korisne malo konkretnije informacije sta se desavalo s Japanom u to vreme osim da je krenuo ka modernizaciji a odbacivao tradicionalno ). Mislim da je mogao vise da doprinese kao ziv covek uticajan kakav je bio, ovako je njegova smrt ispala nesvrsiishodna. Ocigledno je imao ideju o nekoj svojoj grandioznosti koja je zajedno sa egzibicionizmom dovela do samoubistva koje na kraju vecini zapravo nista nije znacilo niti je pokrenulo ljude.Mislim da mu je procena bila pogresna...



ali iz njegovih fotografija i nekih citata mogu da zakljucim da ima tu mnogo vise od lecenja kompleksa i frustracija iz detinjstva i obicnog eegzibicionizma

Possessing by letting go of things was a secret of ownership unknown to youth





vladimir petrovic vladimir petrovic 08:03 04.05.2014

Re: Dakle Vladimire

bladerunner92

Hvala na iscrpnom komentaru.
Pomenula si više stvari i ja bih bio spreman da se sa većinom složim.

Pritom, ponoviću ono o čemu sam stalno mislio u ovom dugom pisanju - da budem što manje pristrasan. Meni je bilo nemoguće da ne budem pristrasan, jer ako bih bio potpuno nepristasan onda bih, u neku ruku, delovao ravnodušno, kao hladnih posmatrač, a to nije moj način. A opet, nije dobro ni biti mnogo pristrasan, jer se onda gubi objektivnost, pa pričanje bude isprazno...

Da počnem od ovoga
... iz njegovih fotografija i nekih citata mogu da zakljucim da ima tu mnogo vise od lecenja kompleksa i frustracija iz detinjstva i obicnog eegzibicionizma


Tačno. Ima MNOGO više.
Zna se, on je istinski bio jedna veoma kompleksna ličnost, pritom veliki stvaralac. Drugim rečima, dozvoljavao je sebi da ide iz krajnost u krajnost. Radio je mnogo toga što drugi ljudi sebi nismu mogli niti smeli da dozvole. A on je sebi dozvoljavao yato sto je bio svestan da nije običan, pa je ganjao svoje granice; a voleo je da ide i preko granica, praveći pritom svakojake vratolomije koje, iole pristojnom čoveku, ne pristoje. (To je pre bilo lično kod njega nego porodično, jer je imao brata, koji je bio pristojan čovek, radio je u diplomatiji, nije se posebno isticao, zadovoljavao se da bude jedan od mnogih onih koji su imali privilegiju da budu u višim slojevima društva). Mišimi nije bilo dovoljno da bude bolji od drugih, hteo je da bude skroz drukčiji, i zato je tako morbidno završio. Da li je to bila šteta? Rekao bih da nije, ja sam među onima koji misle da mu je takav njegov kraj bio kruna njega samog, kao što je ludilo kod Ničea (to sam pominjao u prvim pismima) bilo kruna samog Ničea. (Uzgred, voleo je Ničea).

... Lepotom je ocito bio opterecen

Bio je opterećen, pritom znajući da kod njega to poprima opasne dimenzije, da lepota, nakon određenog vremena - ubija onoga ko se previše njome zanosi. Naravno, tu je i ono prokletstvo kod ljudi - saznanje pre ili kasnije da je ljudska lepota prolazna, što muči ne samo žene nego i muškarce (on ima više poz. komada u kojima su junakinje lepe i darovite glumice ili pevačice, koje propadaju po starom šablonu - dok su mnogo lepe odbijaju prosce i poštovaoce, a kad lepota prođe bivaju ostavljene sebi i umiru u samoći, te je njihova patnja veća nego kod onih žena koje nisu bile naglašeno lepe i koje su imale "regularnije" živote).

U linku koji si ti dala (Mišimine izreke) počinje se baš sa fatalnošću lepote (“True beauty is something that attacks, overpowers, robs, and finally destroys.” ) što sam već gore citirao, ali nije loše ponoviti.

Podsećam da je i svoju prvu knjigu Mišima počeo sa citatom Dostojevskog: "Lepota je strašna, jeziva stvar! Strašna je jer je niko još nije dokučio niti će to ikada moći, zato što Bog stalno stavlja pred nas nove zagonetke. U lepoti se susreću dve obale i sve suprotnosti postoje naporedo... Ono što je razumu mrsko i sramotno, često je srcu milo i drago. Ima li lepote u Sodomi? Veruj mi, mnogim ljudima je Sodoma lepa...". Dakle, svaka opsesija (uglavnom) škodi, pa u nekim slučajevima i ubija, što je slučaj i sa lepotom.

Međutim, divljenja je vredna njegova opsesija lepotom, jer ga je terala da STVARA, da bude veliki stvaralac, a velikim stvaraocima su ekscesi dozvoljeni pre nego običnom svetu. Laički gledano, problem je što nije znao kada da se zaustavi (pomenuo sam to tamo gde sam rekao da je Aleksandar Makedonski znao kada da se zaustavi, Mišima to nije znao).

Da završim: smatram da, na kraju krajeva, i pored svih ludosti i mana koje je imao, dobre strane prevlađuju i čine ga da u uspomeni sledećih pokolenja bude smatran kao POSEBAN čovek, moglo bi se reći kao svojevrstan genijalac.

Hvala Bogu što je bio takav, ne bi valjalo da se nije isticao i da je bio samo jedan od mnogih, mnogih Japanaca, he, he, he... To je osećao i smerni Jasunari Kavabata, džinovska figura među japanskim piscima, koji se divio suludom Mišimi baš zato što je toliko bio različit od njega samoga.

P. S. Priznajem da sam video mnogo fotki Mišime, ali ovu koju si ti okačila nisam bio primetio. Dobra je. Thx.


vladimir petrovic vladimir petrovic 08:46 04.05.2014

Re: Dakle Vladimire

bladerunner92
... S druge strane nisam procitala ni jednu njegovu knjigu (sada posle tvojih blogova hocu) a mislim da tek nakon citanja njegovih knjiga mogu da donesem pravi sud i da je to najbitnije da bi se uopste doneo nekakav zakljucak o ovakvom coveku.


Mišima je, kao što se zna, mnogo pisao. U ovom poslednjem tekstu naveo sam da je posthumno japanski izdavač objavio njegova izabrana dela u - 42 toma!

Kod nas je relativno malo prevođen, i to uglavnom sa engleskog i nemačkog.
Jedino je Zlatni paviljon preveden direktno s japanskog (Dejan Razić).

Pomenuću ostale njegove knjige koje su prevedene kod nas:
Ispovest maske, Huk valova, Posle banketa, Mornar koji je izneverio more, kao i tetralogija More izobilja (Prolećni sneg, Hram svitanja, Pobesneo konj, Pad anđela). Prevedena je i biografija od Džona Nejtena pod nazivom: Mišima, život bez kompromisa. Znam da je napravljen i kratak izbor tekstova iz Sunca i čelika, u prevodu D. Milenkovića, što je prilično skromno, pa time i nedovoljno, imajući u vidu da se radi o jednoj od Mišiminih najvažnijih knjiga - dela bez koga se ne može razumeti Mišima.

vera.nolan2 vera.nolan2 11:43 07.05.2014

Mišima

Dovoljno sam već elaborirala komentarima u blogu o suicidu.Mislim da si uradio dobru,potpunu ,lako čitljivu i jasnu studiju,biografiju,koja je osvežila i zaokružila,u potpunosti istovetan doživljaj Mišime,koji me dugo,dugo okupirao misaono i do danas sa osećajem-nikad dorečene tajne takvog čina -sem fascinantno umetnički i nad i neljudski čin !
Ništa nije odskočilo od "mog osećaja i doživljaja "fascinacije Mišimom!
Mislim da i momenat Mišiminog čina, simbolički je i kraj Japanskog duha u najvišem stremljenju tradicije i novog istorijskog toka Japana i da nije daleko od pameti da se može definisati duhovna tačka "pre i posle Mišime"...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana