Nakon komentara na blog Milice Tomić, dobio sam ponudu od urednika ovog sajta da otvorim svoj blog i pišem o umetnosti. Razmislio sam malo, to mi liči na neku veću obavezu, za koju možda nemam vremena a u proseku nisam mnogo oduševljen postovima na postojećim blogovima, ali - što da ne. Kapiram da je potrebno misliti i pisati javno, naročito o stvarima bitnim za sve nas.
Dakle, zaista treba više pisati o umetnosti, o stvari važnoj za sve nas.
Da počnemo.
Posle onoga što se desilo na otvaranju-zatvaranju izložbe “Odstupanje” u Galeriji Kontekst, posle shvatanja da ne postoji instanca koja bi omogućila i obezbedila profesionalno obavljanje posla kustosica i kustosa ove izložbe, kao i slobodu umetničkog izražavanja, mislim da ovde postoji samo jedna zaista bitna vrsta umetnosti a to je umetnost priznavanja nezavisnosti Kosova. Dakle, bitna umetnost u Beogradu i Srbiji, od sad pa na dalje je ova umetnost ili, ako hoćete, ovo umeće, umeće priznavanja nezavisnosti Kosova. Ne toliko tog samog administrativnog čina – to će ionako biti formalnost – već priznavanja samih uzroka i posledice te nezavisnosti, a to je pravo građana Kosova na potpunu političku emancipaciju od države Srbije.
Ako to ne budemo hteli, mogli i umeli, nećemo umeti ni moći ni da prepoznamo ni da praktikujemo sopstvenu političku emancipaciju, unutar sopstvene države a time i sopstvenih života. Zašto? Zašto ne možemo jednostavno a konformistički da se izmaknemo iz vrtloga strasti, interesa i događaja koji nas dnevno sustižu i prestižu?
Primer sa nedavno prekinutom izložbom je vrlo poučan. Naime, kako je to i citirala Milica na svom blogu a izjavio kosovski umetnik Albert Heta, organizatori i učesnici ove izložbe pokušali su da zauzmu politički neutralnu poziciju, da se ne bave direktno politikom i ostave projekat na nekom politički relativno inertnom, informativnom nivou. Međutim, brzo se ispostavilo da je ceo projekat zauzet od strane neke političke pozicije, da se nalazi na nekoj strani i da je skupo platio svoju nezainteresovanost za politiku, postajući neplanirano sasvim politički događaj. Namera organizatora da izložba probije medijsku i kulturnu blokadu i donese u ovdašnju sredinu informacije o prištinskoj sceni a time i o kosovskoj realnosti, rezultirala je svojevrsnom multimedijalnom izložbom o ovdašnjoj sceni i ovdašnjoj realnosti.
Jasno je da je Kosovo tema i motiv na kome će se istina o nama samima neprekidno incidentno probijati i kojoj će se “verovati ili neverovati”. Hvatanje u koštac sa tom istinom biće naporan i iscrpljujući proces, izuzetno zahtevan na kreativnom i produkcijskom planu. Već možemo naslutiti šta nam sve predstoji u koncipiranju i izradi tog našeg sopstvenog a opet zajedničkog umetničkog dela: velike emocionalne i egzistencijalne investicije, veliki napori za razumevanje naše i kosovske prošlosti i sadašnjosti, velika želja da sebi i drugima otvorimo sva zabravljena i zazidana vrata ljudske solidarnosti i jednakosti.
Moramo imati prevelika očekivanja i preambiciozne planove, ali nikako se ne smemo povoditi za (kao što sami na sve strane ističemo kroz sumorne izjave zvaničnika) nevelikim i neubedljivim ekonomskim i političkim interesima. Trebaće nam mnogo interesovanja ali i mnogo vremena, međutim, kada počnemo, imaćemo ga i dovoljno da radu damo onaj koncept, sadržaj i formu koji će nam biti najpotrebniji.
Početak je lak, od danas smo svi na dodatno-dopunskoj nastavi iz umetnosti Kosova.