- danas, 19. novembra obeležava se Međunarodni Dan Muškaraca u preko 50 zemalja sveta, osmišljen da slavi i podseti na polovinu čovečanstva o kojem postoje predrasude i stereotipi baš kao i o drugoj polovini, da se obrati pažnja na muškarce kojima je takođe unapred namenjen model, zahtevan model koji ćesto zahteva nemoguće od ljudskih bića samo zato da bi okolina kazala "e, to je pravi muškarac!", a moj predlog je da danas sretnemo nekog muškarca i da mu kažemo da je "pravi" da ga pitamo "kako si?" i da se zajedno podsetimo da je svaka muka manja kad se podeli, kao što je i svaka sreća kad se podeli - veća"
Kažu stare priče da je najveća prevara đavola u priči o paklu u moći da ubedi ljude da - pakao ne postoji, ili u jednoj od varijacija iste tehnike "prevara" da su pakao drugi, ne mi. I još kažu da je svaki đavo - u detaljima,
"Detalj"u koji nas je "neki đavo" tako usput uverio je da muškarci tokom života i ne mogu biti diskriminsani, da je sva društvena moć koja im je namenjena sasvim dovoljna da provedu život bez teskoba i nepravdi koje su poznate ženama.
Vreme je za rušenje takve zablude, za razgovor o svemu i svačemu što bi valjalo menjati u modelu namenjenom muškima.
Jer ja kažem da je život upravo u detaljima i da je lakoća stereotipa (kojima smo, kao ljudi tako beznadežno skloni!) i u tome da - diskriminacija muškaraca ne postoji, da je muškarcima sasvim sve OK i da su muški samo izvor diskriminacije drugima, da su nasilni zbog fizičke snage, da su neosetljivi, da ne umeju da govore o svojim emocijama, da su sebični, da nemaju sposobnost empatije, da ne umeju sa decom, da su nestalni, nepouzdani, čitav spisak uvredljivih, diskriminatornih opaski nam prečesto "sleće" sa usana za muškarce, slično kao i za žene.
Današnji dan je posvećen upravo podsećanju na sve zahteve koji se pred dečake u odrastanju ili pred odrasle muškarce postavljaju "jer je oduvek tako bilo" i jer niko ne pita muškarce šta se njima u stvari sviđa da bude običajni, poželjni, pravni, društveni, kakav god okvir i ram za razne detalje koji im čine njihov muški život.
Kad pokušam da zapodenem razgovor o tome (sa ženama ili muškarcima, svejedno) najčešća reakcija je "nema tu nikakvih problema" ili "muškarcima je i onako sve u rukama, neka sami menjaju sebi šta im ne valja" ili "šta, još i da su diskriminisani!?" ili "ta priča je još jedna od onih velikih muških prevara" i tako dalje i tome slično.
Snaga "slike" o tome da je muškarcima "ceo život na dlanu", da "imaju pristup svemu" da su slobodni od svega, je takva i tolika da retko dopušta mogućnost (i teorijsku) da u toj trenutnoj slici baš ne valja sve kako se prikazuje i da je najmanje što bi se moglo da se pita muškarce "ima li šta što im izrazito smeta u modelu koji im je namenjen, ima li šta što ih "žulja" u svim zahtevima koji pred njih postavljaju roditelji, društvo, žene, kolege sa kojima rade, prijatelji, deca, unuci, bilo ko?"
Činjenica je da se tokom proteklog XX veka položaj i uloga žene dramatično promenio, u svim sektorima i javnog i privatnog života i to niko ne spori, očito je, ali ono što se desilo "kao usput" i mnogo je manje primetno je da se i uloga muškarca isto tako dramatično promenila delom posledično, delom neminovno zbog promena koje smo kao civilizacija prošli za poslednjih stotinak godina.
Život današnjeg muškarca (u bilo kom uzrastu) nije ni nalik na život njegovog oca ili dede, ali se o tome ne priča (ili se priča sasvim retko) i dok su mnoge žene imale raznovrsnu podršku za "osvajanje" svojih novih uloga, za muškarce je takva podrška bila retka ili je sasvim izostajala.
Kao da se smatra da će se "oni već snaći" i u novim okolnostima, kao - uspevalo im je toliko vekova ranije, uspeće im i ovaj put, rašireno je mišljenje koje nije daleko od stereotipa kojih su se žene (s pravom) dugo oslobađale.
Današnji dan je zato smišljen - da postoji kao jasan znak da i muškima treba podrške, pažnje, razgovora, dijaloga o raznim temama i raznim problemima koji bi možda bili lakše rešivi i brže uklonjivi kad bi se o njima razgovaralo, od načina na koji odgajamo i osposobljavamo mušku decu do pažljivog slušanja o tome šta oni sami smatraju "teretom" a šta "prednošću" svog muškog života.
Danas se može popričati o svojevrsnoj "muškoj školi života", šta je i ko je čini i kakve sve sjajne stvari razni muškarci učine u toku dana, cele godine, tokom svog muškog života između ostalog i zato što postoje takve lekcije u toj "muškoj školi" koja postoji, pa postoji, ali se svi ponašamo da neka znanja i veštine koje tražimo od muškaraca oni nauče sami, s lakoćom i ne mučeći se uopšte.
I - najvažnije od svega - da razumemo da "osvajanja jednakosti i ravnopravnosti" nema bez saglasnosti i muškaraca i žena i da se samo zajedno sve što u tom prostoru nedostaje ili ne valja, da samo zajedno to možemo menjati na bolje.
Zato je danas važno spomenuti koliko su se razni muškarci već promenili, a da je malo ko to primetio, zato je važno s dobronamernošću dočekati vest o postojanju "Dana Muškaraca" i - najvažnije od svega: kazati danas nekom mušakrcu pored sebe da je baš "pravi muškarac" takav kakav je, zbog dobrih stvari koje ume da uradi i pitati ga kako stoje stvari sa raznim lošim stvarima o kojima ćuti, a ćuti jer su ga, pogrešno, tako učili - da pravi muškarci ne plaču, ne pokazuju slabosti i ne govore o svojim osećanjima i teskobama.
Ako takvo šta učiti ljudsko biće nije diskriminacija, ako obaveza da potiskuješ samog sebe u ime društvenog modela nije oblik diskriminacije, onda stvarno treba definisati - šta je, a dovoljno je samo malo ženske i ljudske hrabrosti da se i takvo učenje nazove pravim imenom i da se zajedničkom voljom - promeni.
Kao što s opravdanom lakoćom definišemo nasilje, zloupotrebe društvene moći, aroganciju, netrpeljivost, diskriminaciju kad je upućena nama.
Jednakost je dvosmerna ulica, a najbolje je tom ulicom hodati ruku pod ruku, ili rukujući se pri susretu, jer ljudi se ne mogu rukovati pesnicama, a promene ne mogu nastati bez - dijaloga, ovog puta u slavu i čast Dana Muškaraca.