Ideja da napišem ovaj blog nastala je nakon čitanja teksta izlaganja prof.Todora Kuljića na međunarodnom okruglom stolu „Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam“, u Beogradu 12.i 13.oktobra ove godine.
Daleko od toga da je Jugoslavija pogotovo SFRJ bila idealno ali je bila najmanje loše rešenje u nacionalnom, kulturnom, prosvetnom, naučnom, ekonomskom, političkom, bezbednosnom, međunarodnom i svakom drugom, a pokazaće se i u pogledu demokratije i demokratskih insitucija, naročito efikasnosti njihovog funkcionisanja kada je u pitanju zaštita ličnih sloboda i prava građana, sprečavanju kriminala i korupcije, mafijašenja, nasilja i siledžijstva. Onda dođe vreme, sve se preokrene, pametni biše ućutkani i zaćutaše, budale progovoriše a neki se obogatiše. Ali posle svih parade i nacionalnih oduševljenjavaljda jednom mora doći vreme da se zapita u onom stilu A sada da vidimo šta smo ono imali i ko će da plati troškove zabave.
Konkretnije, gde su naši novci i mislim da je to suštinsko pitanje svake ozbiljne borbe protiv kriminala i korupcije
Uporedni pregled duga prema MMF-u u miljardama U$ dolara
Republike
| 1988.god. | 2010.god. | Razlika | Povećanje duga u % |
Crna Gora | 0,416 | 4,6 | + 4,184 | +1.105,8% |
Makedonija | 0,890 | 6,7 | + 6,01 | + 752,8% |
BiH | 2,1 | 16 | + 13,9 | + 761,9% |
Srbija | 5,5 | 38 | + 32,5 | + 690,9% |
Slovenija | 2,6 | 56 | + 53,4 | +2.153,8% |
Hrvatska | 4,6 | 69 | + 64,4 | + 1.500% |
Ujedinjena /Raspadnuta Jugoslavija
|
16,1 |
190,3 |
+174,2 |
+1.182% |
Nije ovo žal za SFRJ, socijalizmom, komunističkom partijom, sletovima i Titu već mi je žao nas danas , gde smo bili a gde dođosmo,
pa da li je moguće da jednom pogledamo samo stvarne uzroke jer ćemo samo tako lakše otkloniti teške posledice pa i po cenu da neki koji su bili nosioci propasti sada propadnu.
Narodi su zavađani i zavađeni mantrama da ih oni drugi ekspoloatišu, da im suzbijaju nacionalne slobode, da će živeti u blagostanju kada naprave nacionalne države po mogućnosti što veće i što čistije. Navodna borba za demokratiju i nacionalnu državu bili su glavni ciljevi za koje su nečiji sinovi ginuli.
S pravom prof. Kuljić konstatuje:
„Nije teško uočiti da je na čitavom bivšem jugoslovenskom prostoru nacija progutala klasu sa najmanje otpora. Svuda dominira bezalternativna desnica sa raznovrsnim nacionalnim ili verskim ključnim simbolima: od Majke Božje i pape u Hrvatskoj, preko vehabija u BiH do Dveri i Obraza u Srbiji. Slično je i kod drugih bivših bratskih republika. Svuda se nudi topla nacionalna i konfesionalna zajednica istovernika i sunarodnika. Manje je važno to što je ova topla zajednica smeštena u hladno kapitalističko društvo prepuno nesigurnosti i nezaposlenosti. Pluralizam je pobedio u bivšim socijalističkim državama, ali je cena bila hegemonija konfliktnog nacionalnog. Nije reč o tolerantnom samorazumljivom nacionalnom identitetu, nego o agresivnom. Istini za volju, kod nas nije lako ni povući razliku između normalnog nacionalnog samoviđenja s jedne i ekskluzivističkog i agresivnog s druge strane. Ne samo što je malo etničke tolerancije u novim osobenim uslovima poslesocijalističke represivne tolerancije, nego je naprotiv, obnavljanjem nacionalnog i verskog, kapitalizam, koji inače živi od kritike, skepse i nepoverenja, samo usavršio mehanizme zaštite od kritike. Nova internetom osigurana sveopšta dozvoljenost svakako oduzima sistemskoj kritici subverzivnu snagu, ali to nije jedina vakcina kapitalizma.
Kod nas revizija prošlosti teče i preko groba. Pre upotrebe smrt treba obraditi. Žrtva unosi smisao u prošlost, sa žrtvom nepregledni haos postaje jasniji. Politici nikada nije dosta žrtava. Vremenom se smisao grobova i spomenika menja, jer ovi podležu dekontekstualizaciji i rekontekstualizaciji. Nakon sloma Jugoslavije Titov mauzolej je izmešten iz svog izvornog konteksta pravdanja socijalističke i multinacionalne sadašnjice, pa je 1990-ih bilo i predloga da se ukloni. Ipak je ostao, jer Milošević nije hteo da se kocka sa antititoizmom. Antikomunistički i nacionalistički duh u građanskom ratu 1990-ih na novi način je uokvirio smisao Titovog groba detronizujući njegov značaj. Kuća cveća je danas snabdevena novim značenjima. Titov grob ne treba srpskom kapitalizmu, ali treba srpskom turizmu. Početkom 21. veka u „šoku tranzicije“ buknule su nejednakosti i napetosti divljeg kapitalizma koje su podstakle titostalgiju, pa je i Titov grob postao simbol, doduše bezuticajni, obnovljene sumnje u kapitalizam. Sa protokom vremena prostor sećanja na svakog uglednika neumitno se sužava, pa i njihovi grobovi spontano i lagano gube izvornu simboliku. Grobovi nacionalnih lidera su otporniji zubu vremena od grobova klasnih heroja. Dugoročno gledano unosnije je braniti naciju nego sirotinju.
Tanatopolitički gledano i sudske rehabilitacije su važan činilac revizionizma: slučajevi kneza Pavla, Slobodana Jovanovića i proces oko D. Mihailovića koji je u toku. Ako je decembra 2011. u Beogradu s razlogom rehabilitovan knez Pavle, koji je potpisao pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu 25. 3. 1941, ispada da treba suditi vojsci i narodu koji su ga zbacili 27. marta. A antifašističku parolu „Bolje rat nego pakt“ valja javno denuncirati kao veleizdaju. Čak je i „levičar“ I. Dačić dočekao kosti kneza Pavla, a pre nego što je sastavio vladu išao kod patrijarha. Vlast se naravno pribojava radikalnog anti-antifašizma i pokušava da vodi dvostruku politiku. Prva je sezonski antifašizam, a druga je strukturna, ali banalna patriotizacija promašenog profašističkog kursa. Premda je povremeno bučan, antifašizam je još uvek epizoda, a anti-antifašizam je struktura. Kako drugačije nazvati politiku države koja je samo u poslednjih godinu dana iskazala posthumnu čast jednom šefu države i jednom predsedniku vlade koji se nisu borili protiv fašizma, nego su 1941. odmah pobegli iz zemlje?“
A stvarnost koja se pompeznim istorijskim mitovima prikriva, u svim državicama je mnogo surova. Nezaposlenost svagde veća nego što je ikada bila, siromaštvo, beda, nasilje, huliganstvo, naši i njihovi naši postavljaju i rešavaju rebuse a država se usteže da ih reši pre no što nekome padne na pamet da ih sastavlja. Broj vernika nikada nije bio veće a odsustvo empatije za druge, agresivnost, odsustvo hrišćanskog pristupa drugome nikada primetnije. Niko ne poštuje ni državu ni zakone, a država nema snage da ih natera jer očito još je nerešen rebus gde je centar ili centri moći.
Svakoj dosadašnjoj vladi bila je krivac predhodna, poziciji opozicija i tako su izbegavale da rade svoj posao dok su neki drugi radili i zaradili vrlo ozbiljno pa se čak i ponašaju kao ozbiljni vaninstitucionalni faktori.
Aktuelna vlada pokazuje ozbiljnu rešenost da se obračuna sa kriminalom i korupcijom ali bogami i oni pokazuju zube prema njoj,a na ishod ćemo još pričekati.
Ako vlada realizuje 70% onoga što je obećala ostvariće istorijski rezultat i kao takva biti upamćena, a ako ne narodu ostaje da i dalje trpi i čeka. Niko ne može da predvidi dokle će narod moći da čeka, kao što ne može da predvidi i da naizgled beznačajan povod može da pokrene događanja.Uostalom, u svim istorijskim događanjima uvek su oni koji su vladali svojim činjenje i nečinjenjem bili glavni pokretač onoga šta se desi kad narodu dogori do nokata.
Valjda će ipak vlast uspeti da u ime naroda nešto uradi i za narod. Nema tu mnogo filozofije, samo da svako radi svoj posao savesno uključujući i da striktno tako postupa prema nesavesnim.
Dakle, ako je rasprodato sve što se rasprodati moglo, ako je na ime bespovratne pomoći Srbija dobila preko 3 milijarde evra, pa još ako je dug povećan sa 5,5 na 38 milijardi dolara ili skoro 7 puta a narod živi dest puta gore nego te 1988.godine, onda je rešenje rebusa moguće samo ako se prate tokovi novca i poslovanje njegovog vlasnika.Da je novac išao u lkegalne tokove i ulagan gde je trebalo i ekonomska situacija u Srbiji bi bila drugačija.Pa ako se 30 godina radilo pogrešno, a jeste, zar je teško to videti i ne raditi više tako i to je i smisao ovog teksta upozorenja i pouke. Svakoga ko je na zakonski način i pošteno stekao kapital istaći za primer i pružiti mu sve, u okviru zakona, olakšice, a ko je otimao, pljačkao, zaradio kriminalom i korupcijom treba da odgovara, uključujući i one koji su donosili zakone u korist tajkuna i štitiili ili opstruisali istrage.
Vlada upravo to najavljuje, pa neka joj je sa srećom i puno uspeha.