Pročitala sam jednom u kritici nekog filma opasku o Ričard Giru u kojoj je kritičar rekao da je on emotivno neiskren glumac. Iako je Mr. Gere bio više nego zadovoljavajuće kompenzovan za svoje sposobnosti tokom godina i decenija svoje karijere, to je teška optužba. Ali teško da se među odraslima može naći neko ko bi mogao da potvrdi (i ne slaže) da je on ili ona nemaju, i nikad nisu. Emotivnu neiskrenost. I poslednja baraba veruje za sebe da čuva džepić na grudima u kome su složene sve njegove verne emocije, čiste kao voda planinskog potoka, suze deteta ili tako neka univerzalna čistota. Ljudima mnogo znače njihove emocije. Igraju se njima kao da su Lego kocke, grade kule i avione, i onda sve poruše. U međuvremenu, u savremenom društvu i u ovom delu sveta, od tuđih pa i sopstvenih emocija ne možeš da odeš ni da piškiš a da te neko ne poprska, zamaže, zalepi, umota debelom ćebadi od višeslojnih emotivnih vlakana, smisla i metafora. Ali niko da upotrebi golu referencu i nazove stvari pravim imenom: emotivna neiskrenost. Možda oni na to misle onim ‘pronaći sebe' samo ja nisam razumela. Nije uvek lako preći kulturne i jezičke barijere.
Sasvim slučajno, pogledala sam zatim (nakon napisanog gornjeg uvoda) dokumentarni film kanadske produkcije „Lovable", koji je zablistao kao dobar primer emotivne neiskrenosti. Sve osobe intervjuisane u filmu su žene, osim režisera, koji govori u svoje ime ali se zgodno desilo da je muškarac među tolikim ženama. On gleda u ogledalo dok govori pošto je njemu, po opisu posla, mesto iza kamere (iako one već dugo dolaze i sa stalkom).
U filmu se govori o ljubavi u savremenom svetu, konkretno o nalaženju partnera, i koliko je ta želja velika, duboka i široka - sve u svemu zapreminski oduzima sav prostor u ženskom biću i ostavlja ga sa malim kapacitetom disanja, a smanjen dotok kiseonika ima dobro znane posledice.
Prvo sam pomislila da je krenuo sa ženama pa će vrlo brzo ubaciti i muške likove. Posle nekih pola sata prihvatila sam da je Mr. Zweig tako hteo - sebe kao jedinog muškarca u svom filmu. Žene intervjuisane u filmu su različitih godina, od dvadesetih do ranih 60-tih, i vrlo različite. Sve otvoreno govore o očaju, nadi, praznini, iskustvima, žalosti, pritiscima i odnosu okoline, i neke među njima izgledaju kao fantastične žene koliko se to na osnovu jednog dokumentarnog filma može zaključiti. Film je vrlo sporo krenuo tj. trebalo mi je neko vreme da se snađem sa time što sam slušala.
Započeo je sa mlađim ženama (sve lepo izgledaju, i one mlađe i one starije, od vrlo lepih do negovanih i pristojno atraktivnih), koje su ogorčene, nervozne, i izgleda žive u neprijatnom stanju permanentnog alarma oko toga što nisu udate. Jedna glava tog čudovišta je želja i biološka presija (koju osećaju i one u 20-tim) da imaju porodicu, a druga je poređenje sa nekadašnjim devojkama iz svoje generacije koje su sve srećno udate. Ili 'srećno udate' ali svejedno - udate. Ova druga glava je izgleda daleko proždrljivija. Starije žene imaju filozofskiji pristup celoj stvari posle brojnih poraza, i one su daleko zanimljivije kao sagovornici. Nijedna ni u jednom trenutku nije bacila krivicu na muškarce za bilo šta.
Priča za pričom, sa sličnostima i razlikama, pokazuje da je vrlo moguće da od svih puteva kojima se može krenuti u životu vrlo je verovatno da su svi pogrešni. Ili prosto većini ljudi su na izboru pogrešni putevi. Ili tako nekako. To je zanimljiva tema, ali film se njome ne bavi.
I uticaj viška vremena, materijalne sigurnosti/nesigurnosti na izbore u životu je vrlo zanimljiva tema, međutim ni time se film ne bavi.
Njegova namera je da pokaže da žene žele muškarce, a njih nema pa nema. Zašto se to ženama uzima za zlo je dosta nejasno. Zašto je smešteno u kontekst gde se vidi da te žene osećaju da je to njihova krivica - i da žele partnera i zašto ga nemaju - mi je još manje jasno. Zašto toliko puno žena nema samopouzdanja je tek velika muka za mene.
I tako sam tokom sat vremena konačno počela da hvatam vajb ovog filma i odjednom skočila besna sa kauča tu negde oko šezdesetog i petog minuta! Film je prava ljigavština na jedan duboko mizogin način.
Režiser, koji se vrlo često pojavljuje, puno priča. Daleko više od svih žena. Njegova priča je o tome kako bi voleo da voli i neko njega voli, da ima i partnerku i decu, kako je pravio greške, želeo da ima osobu da ga zagrli i uteši kad mu je umro otac pa posle i majka, i da bi tada sigurno mogao da plače, a ovako ništa, sve mu je to sasušeno u jednjaku, toliki plač. Praktično, on je uspeo da ubedi državu da mu finansira poruku lične prirode, i žene u filmu su poslužile kao garnir. Mr. Cvajg je ružan muskarac, od onih za koje govore od davnina da bi samo majka mogla da voli. Ima oko 60 godina, i očigledno je imao puno veza sa ženama, a i tokom samog filma radi na nekoliko pokušaja (ne treba zaboraviti ni ceo taj harem likova koje je intervjuisao). Da sam ja Mr. Cvajg, pala bih na kolena svakodnevno i zahvaljivala Bogu za takvu sreću.
Ne i Mr. Cvajg. Ne bih ni ja, doduše, jer Boga nema, ali mora se negde povući crta i ogledalo posluži za sagledavanje realnosti (samozaljubljeni cmok tu i tamo je prihvatljiv). Pošto se pojavljuje jedino u malom ogledalu, on ga dodatno briše, valjda zamrljano od neisplakanih suza ili kakvu je metaforu to predstavljalo (edituje snimke sa ženama ali sebe snima dok šprica ogledalo i briše ga krpom - možda da pokaže kako je uredan?). Sve u svemu, zaključila sam oko onog istog šezdeset i petog minuta, u pitanju je jedna pogana, narcisoidna rugoba, i bukvalno i opet bukvalno, i negde pola sata pred kraj već mi je izlazio i kroz nos i kroz uši, a i nekolicini žena u filmu sam poželela da uradim nešto što nije lepo, pa sam prekinula sa gledanjem.
Otišla sam na spavanje i, gle opet slučajnosti, sanjala Mr. Cvajga. On je u tom snu bio donekle šarmantniji, nosio je vesele boje i lepršave košulje, i vodio nekoliko biznisa na Queen Street-u. Majka mu je bila živa. Ispovedio mi se dok sam zagledala letnje haljine u jednoj radnji da je on samo ljudsko biće, sa mnogo mana, oh, kako se on rastužio nad svojim manama, ali eto, voli mlade ženske guzice, voleo bi i decu, što više dece, i da ga sva ta deca vole, vole i zabavljaju - zaplesao je Mr. Cvajg sa velovima posred Queen Street-a kao mlada devojka. Postidela sam se bila malo svog sinoćnjeg besa, i poželela mu svako dobro, jer šta drugo uraditi u takvoj jednoj situaciji nego biti emotivno neiskren.
Kad sam se probudila setila sam se filma sasvim jasno, i san je bio još uvek svež, i zaključila sam da je on jedna pogana, narcisoidna rugoba, ali da nema smisla da ga osuđujem ili bilo šta o njemu mislim jer ga ne poznajem, ne želim da ga poznajem, i ne postoje šanse da ga ikada upoznam pa mi je tu malo laknulo, Najbolja stvar bi mi bila da ga zaboravim. I to bih odmah uradila, ali nije bilo lako tako ležeći u krevetu, još uvek spora, jer trebalo je prvo odbaciti prekrivač, pa onda sve ostalo.