Ne sećam se više kad sam poslednji put pisao o ptičarenju. A želeo bih.
Čitam ovih dana onu vest o jednom balkanskom selu i porodici psihopata, pa se pitam, a šta je ostatak sela radio deset godina? Deset godina su svi zviždukali u prolazu i gledali na drugu stranu? Nisu im se vratovi od toga ukočili?
Pre deset godina mi je umro otac. I na samrti se još pitao, kako je moguće da njegove prve komšije u jednom balkanskom selu, pedeset godina ranije, nisu čule rafale. Baš te noći su pred spavanje svi od reda uši napunili sirom?
Psihopate još i mogu da shvatim, ali pse od slame ne mogu nikako.