LOVCI U JESENJEM KRAJOLIKU
Gost-autor: Voislav Vasić, ornitolog
U Srbiji se o divljači, lovnoj struci i lovstvu kao privrednoj grani predaje i uči na šumarskim, poljoprivrednim, biološkim, geografskim i možda još nekim fakultetima i departmanima na više univerziteta. Svake godine dakle stižu mnogobrojni novi stručnjaci i znalci koji primenjuju i šire stečeno znanje i veštine. Pa ipak, s mnogih strana čujemo kako je stanje divljači u Srbiji sve gore, a da su mnogi rezultati u lovstvu daleko ispod nivoa pojedinih zemalja u regionu. Dobro, reći će neko, ne moramo baš da se merimo sa Slovencima i nekim drugim majstorima od zanata. E pa moramo, jer neuspešna lovna privreda nije održiva ni ekonomski ni ekološki. A budući da je zasnovana na eksploataciji prirodnih resursa, ako nije održiva – onda je razorna po prirodu, njen diverzitet, stabilnost i obnovljivost. To onda uvodi lovstvo u “mrtvu petlju” koja se ubrzavajuće steže. Uzmimo samo gotovo banalni primer ilegalnih vabilica za lov na prepelice, oko kojih se povremeno podigne malo dima i prašine. Prirodna populacija prepelica je toliko opala, i opada i dalje, da je u većini lovišta (u Vojvodini na primer) neisplativo dovoditi strane lovce (malo naših lovi prepelice) ako se prepelice na seobi ne namamljuju zabranjenim vabilicama. Organizatori lovnog turizma i njihovi partneri, lokalna lovačka društva, prosto su prinuđeni na krivolov. To će, off the record, priznati svaki od njih, iako će zvanično tvrditi da vabilice nisu njihove i da su im ih podmetnuli zli kvazizaštitari i strani plaćenici. Zato za lov na prepelicu uskoro neće biti dovoljne ni vabilice. Slično je na primer i sa grlicama kojima su, kad im je broj dramatično opao, prvo pridodate obične gugutke (koje nikad nisu bile divljač jer žive u naseljima), za tu priliku preimenovane u grlice, a prave su grlice morale biti prekrštene u izmišljene afričke grlice. Pošto se broj grlica u lovnoj sezoni i dalje rapidno smanjuje, treba uskoro očekivati da se čvorci kreativno proglase za pegave grlice i da se otvori sezona lova i na njih.
Jedna od naročito neprijatnih činjenica je sve niži nivo neophodnog znanja lovaca o onome na šta pucaju i kad i kako to smeju da rade. Na jednom lovačkom forumu član komisije za polaganje lovačkog ispita hrabri tremiranog kandidata, rečima da je na ispitu “atmosfera opuštena” i da se pitanja odnose samo na najosnovnija znanja. Radi poređenja da navedem da članovi „kvazizaštitarskih“ organizacija, koje pominje profesor lovstva Beuković u onom članku, da bi dobili licencu za prstenovanje ptica na primer, moraju da posle šegrtovanja u kampovima za obuku polažu rigorozan ispit u kom je praktični deo pitanja najveći i najvažniji i da samo mali broj kandidata položi taj ispit iz prvog pokušaja. Lovci sve slabije poznaju divljač i retko umeju da prepoznaju vrste koje je zabranjeno loviti. A često ne poznaju zakone ni propisane postupke. Kad je jedan predsednik lovačkog društva, a visoki opštinski funkcione, nedavno uhvaćen sa ubijenom zaštićenom vrstom divlje guske u automobilu, prvo se branio uobičajenim izgovorom da ju je našao već mrtvu, ne znajući da je zaštićene vrste pa čak i njihove delove zabranjeno i držati. Onda je pokušao da se jadno brani time da je on samo hteo da sačuva dokaz da je neko drugi počinio krivolov, ne shvatajući da je zapravo uništio dokaz onog trenutka kada je odneo ubijenu gusku s mesta gde ju je “našao”. Naravno da mu niko nije poverovao, pa je opet okrenuo priču da mu je sve podmetnuto zarad interesa nekog obližnjeg, rivalskog lovačkog društva koje se masovno bavi krivolovom. Dok se javnost smeje tim neinteligentnim pokušajima obmanjivanja, zabrinjava to što se njegovo lovačko društvo solidarisalo s krivolovcem, a ni lovački savezi u ovakvim slučajevima obično ne preduzimaju ništa za čuvanje obraza časnih i sportski opredeljenih lovaca.
Lovci i njihovi funkcioneri, pa tako i predsednik LS Vojvodine Milovančev, misleći da time doprinose povoljnijoj slici o lovcima u javnosti, često ističu koliko brinu “o dobrobiti flore i faune” i navode statističke podatke o hiljadama tona hrane za divljač koju unose u lovište i stotinama hiljada puštene “fazanske divljači”. Na osnovi toga mnogi lovci naglašavaju da su oni jedini pravi ekolozi i zaštitari. Ovde je reč opet o jednom dubokom nesporazumu, zasnovanom na nepoznavanju temeljnih principa ekologije. Iako je ekologija ugrađena u programe svih nivoa obrazovanja, od predškolske edukacije do univerzitetskih studija, očigledno je da to nije dovoljno, ili da neko nije pazio na času. Morali bi lovci da znaju razliku između zaštite prirode odnosno biodiveziteta, čiji je cilj opstanak svih vrsta radi vitalnosti ekosistema, i gajenja divljači radi odstrela, a kroz favorizovanje samo određenih vrsta na štetu drugih. U ovom drugom slučaju potpuno se narušava ravnoteža u ekosistemu tako što se divljač prihranjivanjem vezuje za neprirodno mali prostor na kome dolazi do prenaseljavanja i ometaju se prirodne migracije. Ili ispuštanje fazančića odgajenih u zatvorenom prostoru u njima nepoznato lovište. Oni su lak i nagomilan plen i privlače prirodne predatore koje lovci onda uništavaju kao štetočine. Pošto fazani nisu jedino čime se predatori hrane, njihovom eliminacijom stvaraju se uslovi za prenamnožavanje niza nelovnih vrsta (glodara na primer) koje se opet računaju u poljoprivredne štetočine, pa će se suzbijati otrovima. Drugim rečima, mnoge prakse u lovnoj delatnosti sasvim su sporne i neodržive u ekološkom pogledu i mogu se primenjivati samo uz mnogo više znanja i opreza.
U članku u Politici, koji mi je bio povod za javljanje, Mihalj Buzaš iz “Mađar-soa” upire prstom u glavnog krivca za, kako on kaže, predrasude o lovcima i jedinog poimenično pomenutog nosioca tobožnje kampanje protiv lovaca – u Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije iz Novog Sada. Ne zna za staru mudrost ne nuntium nuntiorum malorum necate (ne ubijajte donosioca loših vesti) i valjda veruje da bi u lovstvu sve opet bilo dobro kad se ne bi mnogo pričalo o njemu. A prof. Beuković s Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu ide korak dalje i njime upada u čuveni mračni bunar zavere stranih plaćenika gde strane vlade finansiraju “lepim, debelim parama” nevladin sektor u Srbiji da bi razbile (te strane vlade) naše privredno lovstvo. Ne kaže koje strane vlade to čine, ni koje privredno lovstvo, ni zašto, ali se oseća da je ubeđen da strane vlade nikad nemaju dobre namere. Po viziji istog analitičara, kad se razbije privredno lovstvo, nastaje “opšta pometnja”. Ne mogu da zamislim nijednu dovoljno neobaveštenu ili budalastu stranu vladu koja bi uobrazila da će Srbiju najlakše poljuljati tako što će finansirati podrivanje privrednog lovstva – umišljajući da je ono glavni stub stabilnosti države!
Očigledno je da prof. Beuković ne zna ništa ni o Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, računajući da već sam pridev nevladin, -a, -o, dovoljno govori o kakvim je negativcima reč. Moram da obavestim čitaoce, da glavni finansijeri većine od mnogobrojnih krupnih projekata koje realizuje DZPPS – pripadaju baš vladi. To su ministarstva u Vladi Srbije, sekretarijati u Pokrajinskoj vladi Vojvodine i javna preduzeća. I to dalje znači da Vlada Srbije i njeni organi smatraju Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije solidnim i stručnim partnerom kome se poveravaju zadaci od opšteg interesa, a ne izazivačem haosa u državi. Jedini finansijer projekata tog Društva, a čiji se fond alimentira iz doprinosa stranih vlada jeste Evropska komisija, koju bi teško bilo optužiti za stvaranje pometnje. Još nekoliko projekata finansiraju poznati i ugledni međunarodni fondovi s privatnim ulozima. Nigde nema ni traga ni glasa od neprijateljskih vlada. I ni u jednom od projekata DZPPS, bez obzira na izvore finansiranja, nisu tema ni lov ni anti-lov. Neko ko predaje studentima, trebalo bi da je bolje obavešten i oprezniji s iznošenjem dezinformacija. Sledeći istu logiku, neko bi mogao da pita da li su i lovci strani plaćenici ako su im neke aktivnosti, poput monitoringa oralne vakcinacije protiv besnila, plaćene lepim, debelim parama stranih vlada? Da li su profesori novosadskog Poljoprivrednog fakulteta strani plaćenici kad rade na projektima finansiranim stranim novcem? Kako to sad – nisu?
Iako se uvek naglašava da lovački savezi doprinose razvoju lovne privrede, ipak treba imati na umu da su lovačka društva neprivredna udruženja građana. U praksi, privredne agencije koje se komercijalno bave organizovanjem dolaska svojih klijenata – stranih lovaca, angažuju lovačka društva koja upravljaju lokalnim lovištima. Tako lovci i njihove neprofitne organizacije civilnog društva ulaze u sistem privredne delatnosti čiji je cilj profit. Često članovi lovačkog društva i sami gunđaju što se ne vidi dovoljno transparentno kuda odlaze zarađena sredstva koja treba da budu upotrebljena isključivo za jačanje organizacije i aktivnosti društva i unapređenje lovišta. Sva ova i mnoga druga pitanja zanimaju javnost, kako vidimo – i lovačku i ne-lovačku.
Od odgovora će zavisiti slika koju lov i lovci imaju u narodu. U izjavama sagovornika Snežane Kovačević, objavljenim u članku u Politici od 12. marta, oseća se memla neprovetrenih ormara sa starim stvarima. Bojim se zato da ti ljudi koji se bave javnom slikom o lovu, ne samo da nemaju dobre odgovore, nego nisu u stanju ni da sagledaju uzroke lošeg imidža lova u Srbiji. Kad nema tačne dijagnoze, onda se greši i u terapiji.
A pravi odgovori se mogu naći na dohvat ruke. U ogledalu.