Obaranje careva, kraljeva, diktatorskih režima i vlasti svakojake druge fele, pa i demokratske, radnja je stara koliko i država. Iako vrlo stara, ova radnja je i danas aktuelna. Poslednjih desetak dana naročito je aktuelna u arapskim zemljama, kao praktičan napor nezadovoljnih građana, dočim je u Srbiji aktuelna uglavnom kao verbalni napor većine lidera opozicionih stranaka, ali i kao svojevrsni gedankeeksperiment političkih analitičara. Dakle, obaranje legitimne vlasti i vladaoca u Srbiji tema je ovog bloga.
Istorija novije srpske državnosti nije naročito duga, ali baštini niz različitih oblika nasilnog i nenasilnog obaranja legitimne vlasti i vladaoca ili pod pritiskom iznuđenih abdikacija i ostavki.
Abdikacijom, u novovekovnoj istoriji srpske države (posle 1804. godine), pod pritiskom su se prestola odrekli tri kneza ( Miloš Obrenović 1839, Mihajlo Obrenović 1842, Aleksandar Karađorđević 1839), jedan kralj (Milan Obrenović 1889) i jedan princ prestolonaslednik ( Đorđe Karađorđević 1909). Koliko je predsednika vlada podnelo ostavku pod pritiskom počev od prve vlade formirane 1805. g. (Praviteljstvujuščei Sovjet), pa do danas, teško je i pobrojati.
Atentaom je, u kratkoj istoriji novije srpske državnosti, čak tri puta prekinuta vlast trojice legitimnih državnika: Knez Mihajlo Obrenović ubijen je 29. maja 1868.g na Košutnjaku, na kralja Aleksandra I Karađorđevića izvršen je atentat 9. oktobra 1934.g u Marseju, a na premjera dr Zorana Đinđića 12. marta 2003.g. ispred zgrade Vlade Srbije u Beogradu.
Državni udar ili prevrat je iznenadna nasilna smena vlasti koju izvodi neki deo državne organizacije protivustavnim sredstvima. Kada ga sprovodi vojska onda je reč o vojnom puču. Majskim prevratom 1903.g, u kome su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, svrgnuta je sa vlasti dinastije Obrenović, a na vlast je ponovo dovedena dinastija Karađorđević. Izvršilac radova je bila grupa oficira kojom je rukovodio major Dragutin Dimitrijević Apis, pa ovaj prevrat ima i obeležja vojnog puča.
Brigadni general vazduhoplovstva Borivoj Mirković bio je na čelu zavereničke grupe visokih oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije koja je 27. marta 1941.g. izvela, po mnogo čemu briljantan, vojni puč i gotovo bez žrtava svrgla s vlasti namesnika kneza Pavla i vladu Cvetković-Maček, a umesto njih na presto dovela maloletnog Petra I Karađorđevića i formirala novu vladu na čelu sa generalom Dušanom Simovićem. Mnogo se govorilo o još jednom vojnom puču koji je navodno pripreman devedesetih, ali nije izveden. Bivši savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević ex post facto odbacuje optužbe da je on planirao vojni puč 1991.g. i tvrdi da su ga na taj radikalni potez nagovarali S. Milošević, B. Jović, pa čak i Moamer Gadafi.
Revolucija, kao pokušaj korenitih promena, ne samo vlasti, već i društvenog uređenja nije mimoišla Srbiju i to u svom radikalnom, oružanom obliku (1941. do 1945.g.).
Demonstracije i protesti i drugi oblici narodnog bunta i iskazivanja građanskog nezadovoljstva , iako u Srbiji od 1990.g.česti, samo su jednom rezultirali obaranjem vlasti (5.oktobar 2000.g.).
Politički benefit stranke ili pojedinca na vlasti bio je, također, uzrok skraćivanja mandata i raspisivanja prevremenih parlamentarnih i predsedničkih izbora u Srbiji. S. Milošević je u više navrata koristio ovaj legitimni politički postupak, sve dok se u svojoj političkoj kombinatorici 2000.g. nije preigrao i završio, kako je završio.
Samodesrukcija koalicionih partnera koji, zbog suprostavljenih parcijalnih stranačkih interesa, urušavaju vladajuću koaliciju iznutra, čest je uzrok pada vlade pre isteka mandata. Tri poslednje srpske vlade, vlada premjera Zorana Živkovića i dve vlade premjera Vojislava dr Koštunice, pale su iz tog razloga.
Pasivni otpor i građanska neposlušnost, (koju je M. Gandi nazvao satyagraha i uspešno koristio sve do sloma kolonijalne vlasti u Indiji), sedenjem na stiroporu ispred Skupštine sve dok predsednik Republike ne raspiše prevremene parlamentarne izbore; najavio je za april lider SNS Tomislav Nikolić.
Aktuelna vlada Republike Srbije na čelu sa Mirkom Cvetkovićem u ozbiljnoj je krizi i sklona je padu. Pretnje za obaranje dolaze sa više strana. Tri su verovatna scenarija za pad vlade, a samo jedan za njen opstanak.Prvi je da socijalno nezadovoljstvo niskim standardom i sve težim uslovima života preraste u narodni bunt, da građani izađu na ulice i masovnim protestima, štrajkovima i neredima obore vlast. Iako socijalno nezadovoljstvo nije dostiglo kritičnu tačku, ovakav razvoj događaja u Srbiji nikada ne treba isključiti.
Prema drugom scenariju, opozicione stranke okupljene oko SNS pasivnim otporom, sedeći na stiroporu ispred Skupštine i na trgovima širom Srbije, prisilile bi Tadića da raspiše prevremene izbore. Nikolićev scenario je malo verovatan. Jer, oni koji stiroporom čuvaju stražnjicu od prehlade, teško da mogu bilo koga oboriti, a kamoli vlast. Uostalom, Srbi nisu Indijci, a ni Nikolić nije Gandi.
Autor trećeg scenarija je, naravno, Mlađen Dinkić. On je već izjavio da je ova vlada izgubila autoritet, da je potreban preokret u radu vlade i promena kapitena. On i članovi kabineta iz njegove stranke ne prisustvuju sednicama vlade. Očito da je reč o destrukciji vlade iznutra, i to od stane jednog od značajnijih koalicionih partnera. Baš zato je ovaj scenario realan. Uostalom Dinkić ima iskustva, srušio je već dve vlade.
Poljujani Cvetkovićev kabinet moguće je sačuvati od pada samo ukoliko se koalicioni partneri dogovore o značajnoj rekonstrukciji uz korenite personalne promene. Da li rekonstrukcija podrazumeva i promenu kapitena ili samo onih igrača koji su zabijali autogolove, videćemo još ovog vikenda. Čeka se samo povratak Dačića iz Amerike.
Biće to, kako tvrde analitičari, veoma vruć politički vikend.
Edit: (14.02.11. u 14.30Č):
Premjer Cvetković pokrenuo postupak za smenu potpredsednika Vlade i ministra ekonomije Mlađena Dinkića. To je, upravo, saopštio na konferenciji za štampu. Sve to, navodno, zbog onih veš mašina u Zaječaru.
Moram priznati da me je dobroćudni premjer veoma prijatno iznenadio, a verujem i mnoge druge.
To verovatno znači pad Vlade i vanredne parlamentarne izbore.