- Svaka čast, imaš moju podršku. Ja sam i inače uvek glasao za tebe... kad god si bio jedini kandidat za to radno mesto! - reče i potapša me prijateljski po ramenu.
U prvi mah pomislih kako je sigurno već počeo da se priprema za najveseliju noć. Bio sam sklon da njegove reči dovedem u vezu sa mirisom kuvanog vina koji se u ovo vreme izazovno širi trgovima Budimpešte. Ali, onda se setim da taj moj prijatelj ne pije alkohol.
Već sam polako tonuo u potištenost zbog svog vrlo verovatnog gubitka smisla za humor, kad čovek požuri da mi sve pobliže objasni, valjda osetivši da ne shvatam njegovu igru reči.
- Htedoh reći da uvek glasam za tebe, osim kadа se za radno mesto na kojem si, prijavi neki od mojih rođaka ili kumova. Razumeš, naravno... Ali, kad god njih nema možeš da računaš na moj glas, zato što stvarno mislim da si profesionalac. Čestitam!
Ne sećam se tačno šta sam mu odgovorio, ali svakako je bilo nešto ljubazno, sa rečima zahvalnosti na podršci, uprkos mrazu koji je grizao sve oko mene i na meni. Eto kako je lepo imati prijatelje koji će vas potapšati po ramenu i onda kada znaju da će vas nešto u njihovim rečima zaboleti. Pod uslovom da im se ne ispreči neko od rodbine, podržaće vas, zato što cene vaš rad! Lepo... A šta tek reći o hrabrosti da se sve to saopšti, i to tamo gde niko ne bi? Tako rade profesionalci. Čestitkе!