Bobo je lutka koja dobila batine mnogo puta, jer ima jednu nezgodnu osobinu; naime, kada ga gurnete na zemlju, on se iznova uspravi i prosto vas poziva da ga opet udarite. Prve batine dobio je kada je snimana simulacija u kojoj ga odrasla osoba gura, baca i čak udara čekićem. A onda je dobio još gore batine kada je taj snimak prikazan deci kojoj je, zatim, Bobo dat da se s njim igraju.
1961. godine američki psiholog Albert Bandura napravio je eksperiment u kom je pokušao da pokaže da se agreisvno ponašanje uči posmatranjem i imitiranjem: monkey see - monkey do. Prilično mi je upečatljiv bio video snimak devojčice koja strahovito agresivno udara, šuta, gura i baca lutku, i koja, zatim, uzima čekić i iz sve snage mlati lutku, zatim uzima pištolj u drugu ruku - iako u snimku koji je prikazan nije upotrebljen pištolj - seda na lutku i mlati je što jače može. Devojčica je imala pletenice i nosila je crnu haljinu; moram priznati, delovala je gotovo smešno dok se iživljavala na nesretnoj lutki. Naposletku, devojčica uzima lutku i njom počinje da udara stvari oko sebe. Od objekta mržnje, dakle, lutka je pretvorena u oružje, modus operandi se promenio i postao kompleksniji od onog koji je deci prikazivan na snimku. Nasilje, dakle, evoluira.
Zlostavljanje te jadne lutke meni je na trenutke zaista bilo smešno. Nije mi, međutim, smešno kada se promeni objekat nasilja. Keruša Mila je bila slučaj o kom se mnogo govorilo i ja se sećam svoje neverice kada sam o njoj čitao i mučnine koja me je uhvatila kada sam video slike tog jadnog psa sa zavojem na patrljcima od šapa. Negde u to vreme, nađeno je nekoliko štenadi koja su obešena u jednom selu kod Niša. Pre nekoliko dana, pas je u Rgotini kod Zaječara prvo tučen, izlomljene su mu šape, a onda mu je i odsečena glava. Azra Prodanović, veterinarka koja je pregledala telo, rekla je da u svojoj dosadašnjoj karijeri nije videla ništa tako jezivo. Sasvim sigurno ima još sličnih priča o kojima ništa ne znam, o kojima nije pisano, a verovatno ima i onih koje sam zaboravio - potisnuo. Jedno se pitanje, međutim, provlači kroz svaku od ovih priča, a to pitanje postavljamo i mi čitaoci i novinari i vlasnici mučenih životinja - ko, za ime sveta, može da uradi tako nešto?
Večeras sam pročitao još jednu vest: u pančevačkom naselju Strelište, pronađene su dve osakačene mačke. Jedna je pronađena jutros i dok pišem ovaj tekst, oporavlja se od operacije. Njoj je prvo smrskana jedna šapa a zatim joj je ta cela noga otkinuta do lopatice. Ima posekotinu na levom uhu i povređen joj je rep. Tokom popodneva pronađena je još jedna mačka kojoj je otkinuta jedna zadnja šapa i rep. Da je ovo neka TV serija, sigurno bi neki pametnjaković detektiv rekao, we have a copycat on our hands. Prvu mačku je pronašao njen vlasnik: "Jutros oko pola šest, našao sam je na kapiji, nije mogla da uđe kroz žicu pošto je htela je da se uhvati. Kada sam je video, rekao sam joj hajde unutra. Počela je da se dere, bolelo je. Ja sam je uzeo i kada sam video..." (Posle ovoga kreću suze.)
Opet se postavlja isto pitanje, pitanje koje već postaje izlišno postavljati. Ko, ali zaboga, ko može da uradi tako nešto?
Jedno istraživanje sprovedeno u Americi na populaciji žena koje su muževi zlostavljali pokazalo je da je muž u 85% slučajeva zlostavljao i kućne ljubimce, a slično istraživanje sprovedeno na uzorku zlostavljane i zanemarivane dece, dalo je iste rezultate. Dakle, onaj ko zlostavlja životinje, zlostavlja(će) i ljude. Ako ne danas, a onda sutra.
1975. je jedan tinejdžer u Americi odsekao glavu psu i tu glavu nabio na štap. Kasnije su u dvorištu kuće gde je taj tinejdžer živeo, policajci pronašli još mnoštvo mrtvih životinja: mačaka, pasa, žaba. Dečaka je fascinirala smrt. To je, međutim, ljude uznemirilo tek toliko da, zgroženi, postave pitanje „kakva osoba može da učini tako nešto", ali se sve na tome završilo. Odgovor će dobiti šesnaest godina kasnije, kada je ovaj dečak odrastao. Šta se dogodilo šesnaest godina kasnije? Džefri Damer je optužen za ubistvo 12 ljudi, ali je policiji priznao i dodatnih pet ubistava, tek da se pohvali. Ako neko ne zna, Damer se nije zadovoljavao samo ubijanjem žrtava, on bi ih silovao, zatim ubio, zatim rasporio, zatim opet silovao, a neke od njih je i pojeo. Margaret Mid, američka antropološkinja, rekla je jednom prilikom: „Jedna od najopasnijih stvari koje se mogu dogoditi detetu je da ubije ili muči životinju, i za to da prođe nekažnjeno."
Eksperiment Alberta Bandure pokazao nam je da se nasilje uči i, još možda važnije, pokazao nam je da nasilje evoluira. Nasilju se učimo preko novina i knjiga, preko televizije, nasilju nas uči društvo, uči nas naša kultura. Ono što je, rekao bih, bitnije, ono što ima još značajniji i jači uticaj, ono na šta mi sami možemo da utičemo, to je porodica. Nasilju se učimo i u porodici, i kada to kažem, ne mislim na jedino na disfunkcionalne porodice, one koje čujete kako se svađaju i gađaju posuđem u vreme kada kućni red u zgradi nalaže da bude tišina; mislim i na one obične, naizgled obične, porodice. Mislim na moju porodicu i mislim na vašu porodicu.
U ovoj kulturi, nasilje je postalo oprostiva stvar, čak mi se čini da je to postao integralni deo našeg kulturnog narativa, nešto skoro pa normalno, nešto što se i ne primećuje. Kad deca razbiju izloge i istuku strance, oni su problematični adolescenti, zaboga odrašće pa će shvatiti (a ništa u stvari neće shvatiti), ako zlostavljaju manjine, onda su oni ogorčeni i žive u lošim uslovima, ako maltretiraju životinje onda su mali i ne znaju šta rade.
Oni, zapravo, vrlo dobro znaju šta rade, a znamo i svi mi - od nas su to, naposletku, naučili. I kao dobri učenici, nadmašiće svoje učitelje.