Kada sam krajem prošle godine prvi put čula novi album Jello Biafre osetila sam nešto što nisam dugo. Kao kada sam kao klinka otkrivala novu muziku. To mi se danas, i pored mnogo više nove muzike, gotovo uopšte ne dešava. Kada sam pre neki dan pročitala da Jello svira sa svojim novim bendom Guantanamo School of Medicine 7. septembra u bivšem bioskopu City Academic u Novom Beogradu, pomislila sam da će to biti divan način da se obeleži novi semestar u našim životima, i razlog da postavim ovde prikaz poslednjeg albuma. Malo je onih koji će ovo voleti, ali nema veze. Društvo malo, ali odabrano. Nadam se da ćemo se videti na ovom koncertu!
Čini se da je Amerika prethodnu deceniju baš dosta učinila da, ma koliko to nemoguće zvučalo, dodatno razbesni Jello Biafru. Malo se ko začudio što veliki borac za ljudska prava, političar (Green party) i javni govornik o američkoj politici premišlja i zbori, ali je mnoge obradovala vest da je, dvadesetak godina nakon raspada Dead Kennedys, Biafra okupio novi bend, a svoje stavove upakovao u jedan od najboljih hardcore-punk albuma u poslednjih nekoliko godina. Jello Biafra i Guantanamo School of Medicine objavili su Audacity of Hype krajem 2009. godine za Alternative Tentacles Records.
Biafru i Dead Kennedys sam u svoj svet primila sa određenim, akademskim zakašnjenjem. Kada je 1980. izašao njihov prvi album Fresh Fruit for Rotting Vegetables, imala sam trinaest i sve mi je vegetables bilo rotting, sem trulog, a moja „ekipa" još uvek nije išla po ploče u London, već sa planinarima na Frušku Goru. Sećam se, nešto kasnije, crveno-crne ikonografije na bedževima koje sam nosila, verovatno i pre nego što sam ih čula, kao i prvog utiska kada konačno jesam. Frka, brate, prevelika. Nikada nisam bila fan, sve se svodilo na „rispekt" i par numera koje sam volela. Nisam od onih koji slušaju samo pank, pa i tada, 80-tih, više sam volela ska. Ali, ovaj album, ovaj je album taman po meri mog razuma.
Biafra je u međuvremenu sarađivao sa mnogim bendovima, a jedna od meni lično zanimljivijih saradnji je ona sa dvojcem Jourgensen-Barken iz Ministry na osnivanju grupe Lard. Biafrini su, naravno, bili tekstovi i vokal. Numera The power od lard bila je baš, baš Jello. Ipak, najveći deo vremena prethodne dve decenije posvetio je borbi za ljudska i građanska prava, obezglavljujući verbalno onu potrošačku, koristoljubivu i surovu Ameriku, objavivši čak nekoliko albuma sa svojim govorima. No, ako je meni nedostajao Biafra u nekom prvom muzičkom planu, sa svojim bendom iza, kako li je tek bilo fanovima? Sudeći po sopstvenoj priči o tome kako se na povratak odlučio 2007. videvši odličan koncert vremešnih The Stoogesa i Iggy Popa, nedostajao je i sam sebi.
The Audacity of Hype vraća u Dead Kennedys eru, ali nosi određenu zrelost, meni lično je nekako jače i preciznije, možda za ličnu dužinu zrelosti i preciznosti, sa fantastičnom surferskom gitarom Ralph Spighta ( svirao u hardcore-punk-jazz bendu Victims Family i u Freak Accident, dvadeset godina kasnije). Pored Ralpha, tu su još i bubnjar Jon Weiss (Sharkbait, Horsey), basista Billy Gould (Faith No More) i gitarista Kimo Ball (Freak Accident, Carneyball Johnson, Mol Triffid, Griddle).
Biafrini tekstovi uvek su bili nešto poput unutrašnje strane njegovog glasa - karakterističnog, vibrirajućeg vibrata. I lirski kontekst ovog albuma tipičan je za njega. Tekstovi su oštri, revolucionarni i surovi u borbi protiv hipokrizije, laži, potrošačkog mentaliteta. On kritikuje i ismeva politiku koja vodi naciju u ratove i propast i daje satiru američke invazije na Irak, što se naročito iščitava u pesmi The Terror of Tiny Town, u kojoj na račun politike svoje zemlje, a naročito Bušove administracije, kaže: "9-11 was no conspiracy / More like spinal tap for me / Even if we wipe al Qaeda out / What will all the kids be like?". Moja omiljena numera je Three Strikes, uz koju rekordno brzo stigneš peške na posao ili spremiš gajbu, uz tipičan karaoke tekst: "The more our prisons / Are privately owned / Prison-industrial complex grows / They need more bodies / To cram in more cells / So they finance campaigns / For more 3 strike laws."
Sam naslov albuma očigledna je aluzija na knjigu "Audacity of Hope" tadašnjeg senatora Baraka Obame, koja ga je u velikoj meri popularisala. Naslov je, inače, Obama preuzeo iz propovedi svog pastora, a borac za sekularuzaciju, sveti Biafra, od Obame, sa jednim slovom razlike. Tu je aluziju na omot albuma odlično preneo i dizajner Shepard Fairey, koji je inače i autor čuvenog Obaminog postera "hope" iz pomenute predizborne kampanje.
A kako prevesti naslov? Obamino je lako: "Smelost nade". Ajd sad Biafrino. "Audicity of hype"... Kako rečju prevesti "hype"? Ja ne znam. Obratila sam se kolegi, prevodiocu, i njegov me je odgovor oduševio. U superslobodnom prevodu, "hype" znači dizanje buke, mnogo napumpanog publiciteta u vezi sa nečim što možda ne zaslužuje toliku pažnju, ili je ta buka usmerena da prikrije istinu. Naslov bi trebalo da se prevede slobodno, ali da zadrži dovoljnu sličnost sa originalom, kako smisleno, tako i čujno (prva reč: kratko srednje E i OST na kraju, druga reč, dugačko A i kratko E na kraju)... Težak posao, ali da probamo: Snenost nade? Smelost vlade? Smelost krađe? Smelost šarade? Nemilost nade? ...I to je to. Sve to.
Objavljeno pre par meseci na www.exitmusic.tv