selidba je, pričaju, jedan od najvećih stresova, negde iza gubitna najbližih, a mrtva je trka je li za krhki nervni sustav grđe seliti se ili slomiti kičmu... nosiš svoje stvari kolima, kamionom, vozilom saniteta (kao ja iz gračanice) nosiš ih u rukama, bacaš usput sve što ti zaliči da je nepotrebno, postavljaš sebi suštinska pitanja o smislu života, misliš se šta li je to jedino bitno i prevashodno, onda shvatiš da nije ništa, sem da eventualno osvaneš živ posle svega, a ni to kad bolje razmisliš, onda se kao negde smestiš, sređuješ neki stan, hodaš po stanu, kao navikavaš se, đavola možeš da se navikneš, ako se često seliš ili menjaš mesta boravka 'oće da ti se desi da ne znaš 'de si se probudio, premeštaš stvari, kupuješ nove stvari, namestiš radni sto (radni sto je važan) sedneš kao da nešto pišeš... i onda staneš.
postaviš sebi glupo pitanje kao ja jutros, kako da pišeš ono što si pisao pre mesec dana (ne isto to ali na istu temu) kada ti ni pogled kroz prozor, ni misao, ni prodavac u radnji u komšiluku, ni komšiluk na kraju krajeva, kada ti ništa nije isto kao tada, kada si bio taj koji je pisao ono što je pisao i mislio na stvari, te određene stvari koje je opisivao jer su ga se lično doticale, ako su ga se uopšte doticale (možda su mu samo smetale pa ih je zbig toga primećivao) ....
drugi grad, ulica, pločnik, drugi prizori pred očima, neke teme, svakodnevnica, drugi ljudi... pa se ti navikavaj i ostani isti... đavola isti, svaka te slika koju vidiš menja
nije lepa slika, nije lepa ni pesma... al nikako da je izbacim iz glave od jutros