Skoro da mi nije važno šta ću napisati. Slažem reči od kraja do kraja strane. Do ivice. Nema stihova. Unutra je poezija.
Skoro da mi nije blizu: što ću napisati. Sasvim sigurno: ne gledam levo-desno. Niti: ko će šta pročitati.
Neko se, skoro, izvinjavao za(što je gubio sebe na pogrešnim mestima – ovde. Kada zažmurim i zakoračim dublje u plavetnilo:
ručak koji smo upravo završili, boca crnog vina, domaćeg, bokali ozvučeni ledom....... mir popodneva u Uvali, sa sećanjem na ruzmarin u krompiru i ribi, ubran par minuta pre kuvanja. Jedrenjak pristaje u desni ugao. Levo je uvek i sasvim sigurno samostan, i borova šuma. Ne želim da menjam ni jedan korak od ležaljke do vode. I onda uronim u Njega......... i sve nepotrebnosti nestaju. Zagospodari potvrda srećnih okolnosti. Biti i
Skoro da mi je svejedno šta ću napisati. Plivam, jednostavno i sigurno – srećna.
More uvek iz(daje ono što nam je tog trenutka na pameti. I to sam već negde napisala.
Sada: ozbiljnost i veselost.
Barka ka ostrvu, do peščane plaže. Ribe u vrši: jedna dobra večera. Težina maslinovog ulja i pomidori iz crvene zemlje................
Skoro da mi je tek tako: šta ću napisati.
Kada uronim, Ono me podseti: Uspela si da imaš potrebno. Bilo bi netačno nazivati to poezijom.
Mislim da će se na liniji Povratak voditi ovakav dijalog:
- Zar ti je ikada važno šta ćeš napisati?
- Jeste. Kada uđem u reči i zaboravim se: o taktu je reč. I o satima koji nemaju miris.
- Znaš li da je Uvala mesto koje možeš pronaći svaki puta kada pravilno zastaneš!
- Znam. Ali je zastati ponekad......
- Slušaj me.................. ovo nije poezija. Od ivice do ivice prostire se svet koji voliš. Mnogo je više ispod nego iznad. Potraži galeba. Ili lastavicu. Jedan kruži, druga ne sleće. Opisuju sve što Jeste. U krugu ljubičastog.
- Lakmusa?
- Da. Papir! I piši: sve što ti je važno. Taj kupaći kostim, na primer, sasvim će pristajati i sledećoj sezoni. U Uvali. Na tebi.
i ne propusti mesec večeras. I na Meni.