neće čovek
da je radost
videću sa cvećem: da cveta samo kada ti učiniš da treba i
čula sam da ima čaša koja zna šta piješ – izvolite!
neće
ptice ne moraju tako cvrkutavo:
možemo im podeliti da vežbaju
note magle i neverice
ne
pisaću ti stihove o danima koji prođu neopaženo:
ni olovka neće osetiti
eh.....
kada ti se učini da imam nešto sa tvojim mislima: slobodno me vrati u senku
i obriši prašinu sa svega što treba da ostane nepoznato
ne tako.
pričam ti o želji: videla sam kako može da se ostvaruje
neprestano.
kada se probudiš: stoji: spremna: da postane: svakome ko je potapše
nije!
spravila sam meleme za uzduž i popreko
..............................................
bojim se samo da će delovati
i
sinoć sam
sasvim sigurno
san o sreći
sinoć sam
sasvim jasno:
znala.
mene ti tvoji, što te raduje,
draga moja,
ne čini. ne čine.
samo me pusti.
tako sam
najbolje.
Gledala sam ih: kako prolaze. Imali su na sebi sve što ih je teralo da stignu do tačke. Svoje. Tragove straha od sledećeg praga. Molbe jedno drugom: da se sačekaju kod obližnje oaze. Pobacane sveske o uspesima i pokidane stranice. Razbijene ljuske početaka i dobro umućen sadržaj popodnevnih odmora. Gledala sam ih kako prolaze: pored nas. I pored svog platna. Svakoj boji su naneli dovoljno nijansi. Taman
vremena
da se smeste
u
gledanje.
Gledala sam naše. Gledala sam da ti kažem. da prećutim. da učinim. osetim. Gledala sam da razumem. glumim: da sve znam. I dam sve: što umem i ne umem: svoje.