Moj gost: Mr. Loader:
Fizički napad na Velimira Ilića tokom skupa u petak, u Knez Mihailovoj ulici, kao i sve ono što se zatim dešavalo već je dobilo znatan prostor u medijima, kao i po forumima. Ipak, čini se da bi trebalo kazati još ponešto.
Kao prvo, nesporna je stvar da se bezrezervno mora osuditi napad na lidera jedne stranke i da u ovom slučaju, kao i u svim drugim sličnim, napadač mora biti primereno i bez odlaganja kažnjen, po zakonu. Ovo društvo ne sme da bude društvo nasilništva i bezakonja, gde se politička nezadovoljstva rešavaju ugrožavanjem nečije bezbednosti. Kad je u pitanju (bilo koji) lider političke organizacije, to ima još veću težinu, jer napad na tu ličnost jeste u neku ruku napad na sve koji podržavaju ideje te organizacije. Napokon, to je napad na slobodu mišljenja i izražavanja. Kratko i jasno – postoje društveni mehanizmi koji treba da obezbede da se neslaganja po određenim pitanjima rešavaju isključivo kroz civilizovan dijalog.
*
Ceo slučaj bi bio daleko manje gorak, i štetan, da se nakon što je dotično lice pesnicama napalo Velimira Ilića nije izdešavao ceo jedan niz dodatnih, neprihvatljivih reakcija. Zapanjujuće je sa koliko su žara prisutni krenuli u fizičku osvetu. Sasvim je razumljiva izrevoltiranost članova i simpatizera NS nakon udaranja Ilića. Ipak, ta skupina je više ličila na skupinu nasilnih navijača, ili na grupu ljudi koja je istrčala iz kafane kako bi se razračunala batinama. Umesto da su glavni akteri skupa nakon incidenta pokušali da smire situaciju, oni su je još i podgrejali. Umesto da je par najodgovornijih kazalo – Ma, pustite onoga koji i dalje dobacuje, i budite dostojanstveni, zbog kamera, zbog građana… – oni su učinili suprotno. Velimir Ilić je u tome bio vrlo aktivan. Na snimku se vidi kako energično kreće prema vratima gde su policajci držali izgrednika, kao da bi se s njim obračunao, a onda ga verni članovi njegove stranke zaustavljaju, smiruju… Ilić zadržava pozu „tvrdog momka“, pozu koja (moj je utisak) služi za tvrdosrpski marketing, i pred njegovom svitom, i pred kamerama – kao pokazao bi mu on svoje, nego su ga zadržali. Ta ružna igra se na maltene isti način ponavlja u 2-3 navrata. Ilić kreće ka napadaču, a ovi ga zadržavaju (mole ga da ga ne bije?)… Da nije tragično, bilo bi smešno. Tu su i naredne scene gde se Ilić i njegovi pratioci domunđavaju, a onda se ovi zatrčavaju ka vratima, gde policija drži napadača… Vrata se otvaraju, napadač ulazi unutra, za njim policajci, pa gnevni ljudi iz Ilićeve svite… Ilić dobacuje da mu ne daju da pobegne! Moj skromni utisak je da se radi o pokušaju linča!
Vrhunac svega je izjava Velimira Ilića, koja je došla nakon što se gužva stišala, a u kojoj on kaže da ne bi bio greh ubiti (!) osobu koja ga je napala, jer… I, izgovara to pravo u kamere!
Neshvatljivo! Čak i kad je Ilić u pitanju. To je ipak lider jedne stranke, koja obećava da će, ako opet dođe na vlast, Srbiju učiniti boljom, uređenijom… Ali, ni trunke liderskog dostojanstva, ni trunke liderske odgovornosti. Izraz „lišti života“ upotrebljen je tako lako, i bez dvoumljenja, da je to krajnje zabrinjavajuće. Radi se o poruci koju je preko medija čulo (i čuće) mnogo ljudi. Svaka takva izjava, pre svega sa javnog mesta, neminovno promoviše nasilje kao poželjan model za rešavanje određenih situacija. Doprineće ta izjava – ne znam u kojoj meri, ali znam da svakako hoće – još većem prisustvu nasilja, izlivima gneva, nemilosrdnim obračunima među decom i omladinom po školama… Još nešto. Viđali smo ovih godina da se Velimir Ilić tako rado dohvata pravoslavlja, kad god mu se ukaže prilika. Međutim, pomenuta izjava o „lišavanju života“ može da bude sve, samo ne nešto što je u skladu sa onim najvažnijim segmentom hrišćanskog učenja. Ovakva reakcija se ne može pravdati visokim adrenalinom u pomenutoj, konfliktnoj situaciji, jer je takva vrsta adrenalina svojstvo uličara i kriminalaca, a nikako ne pristaje ljudima koji bi da budu lideri i da kroje život jednog društva. Sve u svemu, pomenutom izjavom, kao i demonstracijom pokušaja linča – u javnost se utiskuje stav da je sprovođenje zvaničnog zakona bespredmetno, i besmisleno, nego da treba sprovesti nekakvu svoju pravdu.
Treći problem u celoj ovoj situaciji je i to što su ne baš principijelne reakcije onih koji Velimira Ilića ne simpatišu. Naime, reakcije su ili u stilu „tako mu i treba, kad je i sam sklon lošem ponašanju prema drugima“, ili su samo uslovno principijelne. To je ona Srbija od koje se očekuje da bude nešto suprotno od Ilića?! Baš onako kako Ilić u samoj činjenici da ga je osoba fizički napala nalazi opravdanje za izjavu kako tu osobu nije šteta lišiti života, tako i njegovi politički neistomišljenici u činjenici da je Ilić sklon bahatom ponašanju nalaze opravdanje za izjave kako je on nešto slično i zaslužio i da ga ni malo ne žale, ili, pak, za izjave u kojima se osuđuje napad na njega, ali ne kao osuda koja bi usledila u slučaju svakog drugog ravnopravnog građanina, već osuda sa naglaskom da je on takođe sklon nasilju (što onda samu osudu napada relativizuje). Ne. Napad na Velimira Ilića se mora bezrezervno osuditi, bez zalaženja u to, kakav je on političar i kakve je naravi. On ima apsolutno ravnopravno pravo da bude zaštićen od nasilja, kao i bilo koji drugi građanin.
*
Ružna slika sa skupa pojačaće ionako povišene tenzije koje vladaju u društvu (a mešavina su socijalnog i političkog momenta). Videli smo scenu u kojoj se napadač i oni koji su reagovali na napadača ponašaju praktično isto. Reakcije sa strane jesu više one navijačke, uzavrele, koje traže nastavak duela, nego što su one racionalne, koje dovode do primirenja i naravoučenija. Da bi posledice navedenog, nemilog događaja bile što manje, neophodno je da što više nas ostane van te adrenalinske zamke.