Opste narodno veselje, nepresusni izvor inspiracije… svadba.
Dakle, moj covek I ja smo u vezi duze od tri godine, I planiramo naravno da se vencamo, datum se jos ne zna, jer se nadamo da uskoro poboljsamo stambenu situaciju pa da usledi svecani cin.
E sad, taj svecani cin, u narodu poznat kao svadba je nas kamen spoticanja.
Moj covek I ja smo protiv svadbe. Mi bi seli na motor, svratili do maticara, a zatim napravili ludu rock&roll zurku, da se izdjuskamo, malko I ponapijamo , I to je to.
Ali! Ne lezi vraze!
Ja sam dete sa sela. Sve vam je jasno. To je sredina u kojoj se smatra izuzetnom sramotom da se mlada tek tako izmigolji iz roditeljskog gnezda. Tek tako, znaci bez odgovarajuce svadbe. A odgovarajuca svadba… eee
U selima je obicaj da ides na svadbe rodbine, komsija, prijatelja da bi oni dosli kada ti budes priredjivao istu. Moji roditelji su inace jako popularni u selu, I prisustvovali su skoro svim svadbama koje su se odigrale u nasem selu u poslednjih par decenija. To bi znacilo nekoliko stotina zvanica. Nekoliko stotina ljudi koje jedva poznajem. I koji mene jedva poznaju. Ali ce svi naravno hteti da me izljube na taj divan dan, od baba do strina, preko ujaka I teca do komsija … U ovo gripozno vreme samo mi to treba. Da ne pominjem kako mi ni najotpornija sminka nece pomoci, vec posle prve stotine licicila bi na sve samo ne na prescrecnu nevestu koja by the way treba da bude najlepsa tog dana.
Srecom, ja sam ipak kcer, a imam brata, sto znaci da ce se sve te cenjene zvanice ipak biti pozvane na njegovu svadbu. Ha Ha! Ima nade.
Dakle sto se tice broja zvanica, na konto brata I generalne finansijske situacije, trenutni dogovor je da se pozove samo najuza rodbina. To ce morati da se precizira jer nam je prakticno pola sela bliska rodbina, ali dobro. Napredak.
E sad. Svadbeni obicaji. Ja ne znam da li ste upoznati, ali ima ih mnogo. Citava jedna predstava. Ili kako ja to nazivam, circus.
Pocinje sabajle, od priprema mlade I njenih roditelja za docek svatova. U roditeljski dom dolaze trubaci, I svirkaju doticnim roditeljima I odusevljenoj mladi na uvce. Ne znam da li sam pomenula da ja ne volim trubace, uopste, a pogotovo ne na uvce.
Dakle, uz trubace dolaze svatovi. Dolaze do kapije tacnije. Koja je zakljucana.
Jer boze moj svatovi se moraju dokazati. To cine tako sto ce vatrenim oruzjem odstreliti jabuku natakarenu na vrh nekoliko metara visoke motke uz samu kapiju. Kao I u vecini sumadijskih sela, u mom selu motki a I naoruzanja ima na pretek.
Kada se sirota jabuka odstreli, svatovi ulaze u dvoriste ali samo u dvoriste! Da bi usli u kucu I dosli do mlade, treba da je otkupe! To mi je omiljeni deo ceremonije! Oko doticne mlade ce se cenjkati njen brat I mladozenja, kao da je u pitanju stocno grlo. Da ne kazem krava. Vrlo dostojanstveno.
E kad je otkupe, onda nastaje veselje. Uz opstu pompu, pucanje I galamu, mladenci u pratnji svatova idu u crkvu, pa kod maticara, pa na kraju u sretni dom mladenaca.
U citavnom tom procesu ima I nekih devojaka koje otimaju cvece iz komsijskih basti da bi okitile mladenacku kapiju, a zatim naoruzane grancicama ruzmarina u spenadlama navale na svatove bockajuci sto njih sto njihovu skupocenu, specijalnozasvadbu garderobu. Sad trenutno ne mogu da se setim u kom cinu prestave one nastupaju ali znam da ih ima na svakoj svadbi. I da nebi bilo lose da im se dodele I bocice antintetanus seruma.
Elem, stize se u dom mladenaca. U romanticnim filmovima mladozenja bi preneo mladu preko praga I to je to. Naravno, primetili ste iz prethodnih par primera da to ne ide bas tako lako.
Sad mlada treba da se pokaze, u atletskoj disciplini bacanja diska. Konkretno, treba da baci sito puno zita I jos kojecega na kucu, tako da se sito zadrzi na krovu. Taj obicaj je verovatno zacet dok su se po Sumadiji jos zidale prizemne kuce. Sada, kada su kuce minimum jednospratne, mlada bi morala da se ozbiljno pozabavi bicepsima I tricepsima a I trening u vidu bacanja frizbija nije na odmet.
Konacno, kada su sve prepreke savladane, pristupa se veselju.
A veselje... Uz obavezno kolce, I pesme tipa “Vredi mlada tri Careva grada..” tu je naravno I citava plejada gastarbajterskih pesama, jer muzikanti znaju od kojih ce gostiju izvuci najvise baksisa...
Kad se gosti ponapijaju, moz' da se desi da izbije I neka tuca, a I da se zapuca. To se zaista desava na svadbama u mom selu. Jednom prilikom je I mladozenja nastradao (posekotine po licu), a bilo je I policajaca, koji su takodje dobili batine. Kazem vam, opstenarodno veselje.
Tome se mora stati na put. Tacka.
E sad, ja polako razvijam strategiju po svakoj tacki tragedije, ili komedije, kako god.
Dakle, oko trubaca ce uslediti diskusije, ili u krajnjem slucaju veto, jer ipak je to moja svadba. A ovo sa puskama, motkama, otkupom stoke I bacanjem diska smatram da se moze izbeci, jer ipak zivimo u dvadesetprvom veku, a I ocekujem izvesno razumevanje od moje mame jer ona nije iz ovih krajeva.
Sto znaci da ostaju muzikanti I gosti. Veliki problem. A evo I zasto. Moj covek I ja ne podnosimo narodnjake. A rodbina, uljucujuci roditelje ne ume da se veseli uz rock. Nastaje moralna dilema. Ako muzika bude po nasem ukusu, gosti ce se osecati neprijatno, a opet meni ce biti neprijatno da na svojoj sopstvenoj svadbi dozivim muzicku lobotomiju.
Moracu ozbiljno da poradim na utvrdjivanju nekakve zlatne sredine ili kompromisa. Nisam se jos upustila u to. Kao ni u brojnost gostiju, to ce takodje zahtevati duge I mukotrpne pregovore.
Pregovori oko haljine a.k.a. vencanice su vec poceli. Mislim da je mojoj dragoj mami kristalno jasno da se ja necu udati u belom. Nisam obukla nista belo u poslednjih nekoliko godina, cak ni donji ves, ni carape! I ne vidim zasto bi na jedan tako bitan dan bila od glave do pete u belom samo zato sto svi ostali to rade. I ne pada mi na pamet da iza sebe vucem tri metra materijala uz strogu zabranu da iko koraca iza mene da ne bih ostala bez suknje. Ja sam konkretno htela crno haljince, ali je to naislo na opste neodobravanje. “Pravimo svadbu a ne sahranu, itd...” Tako da se za boju nisam jos odlucila, ali dobro ima vremena...
Sve u svemu bice tu mnogo mozganja, pregovora, verovatno I prepiranja ali mislim da ce biti sve ok. Kako god okrenes, prezivecemo I taj dan, jer tek posle toga dolazi najlepsi deo, ostatak zivota sa osobom koju obozavam. Moje je samo da se potrudim da taj dan ne moramo da prezivimo vec I da uzivamo...