Dosao je I taj dan. Polazem za vozacku dozvolu, treci put. Treca sreca.
Izlazim sa posla I pojavljujem se na polaganju. Na vreme. Tacnije desetak minuta ranije. Bog te pita zasto, kad je opste poznato iz prica a I iz sopstvenog iskustva da se istruktori nece pojaviti na vreme, a ako se I pojave, panduri nece sigurno. Samo nam jos I to treba, pa da padne sneg.
Nebitno, pojavim se ja, stanem na ivicu poligona, zajedno sa ostalim sapatnicima. Prvih 15ak minuta svi zijamo unaokolo, u svojim mislima premotavajuci kojestarije a I razna bitna pitanja tipa: Mozda sam ipak trebala da piskim pre nego sto sam dosla, ovo bi moglo da se oduzi…
Tu se vec nadje nekakav izgovor, komentar onako kao za sebe, da se zapocne razgovor sa gorepomenutim sapatnicima. Prvo pitanje normalno : koji put polazes?
Isprebrojavamo se, imamo pocetnike, tzv device, Imamo iskusne polagace koji su vec na ti sa citavom komisijom, a tu je I srednja kategorija, takozvana treca sreca.
Stize komisija. Instruktori vec manje vise poznati, a sa njima I drug policajac. Samo jedan, obicno ih bude dvojica? Dobijamo obavestenje da se jedan zadrzao zbog polaganja testova. A ovaj sto je dosao, dal’ sto je sam ili mu komsija jutros pregazio macku, ne zna se, ali nervozan, nervozan…
Ponadamo se mi da nije bas sve crno, sale se instruktori, pokusavaju da ga oraspoloze, I on se smeska, al’ ne lezi vraze, kako ko sedne sa njim u auto, izlazi namrsten.
Cvrsto smo odlucili. Cekamo drugog policajca. I cekamo …. I cekamo….
Poceli da nam se lede prstici na nogama. Svi savesno obuli laganu obucu da imaju bolji osecaj na kvacilu. Posle izvesnog vremena, doslo mi da naprasno naucim da igram polku, mada sam se brinula da ne zgazim nekog od obliznjih pingvina koji su se muvali medju nama zickajucu za caj.
Stize drug policajac! Spasitelj nas. Jos je neko od sapatnika prokomentarisao da ga zovu “Smesko”.
Odmah mi je bilo bolje! Nije me brinulo ni to sto je na autu na kome treba da vozim lamela mirisala na pogon za spaljivanje automobilskih guma.
Doticna je dosla u to stanje zahvaljujuci prethodnoj sapatnici koja je nas divni autic pokusala da potera uzbrdo pa jos u krivinu. Ocigledno optimista do srzi.
Autici iliti kantice kako ih ja od miloste zovem imaju zivahnost I startnost jednog mrtvog konja. Jedini nacin da doticnu kantu poterate uzbrdo je da vas neko sutne u zadnjicu, pardon, zadnji branik.
Elem, dodje red na mene, tj prijavim se sama jer sam prilicno sigurna da ako jos malo sacekam ne da necu biti u stanju da vozim nego mogu da napustim poligon samo u strogoj horizontali, nogama napred. A I da budemo iskreni, nestalo mi cigareta.
Sednem ja u autic, odmah se dam na razgibavanje I zagrevanje, a naravno I prebrojavanje. Prsti, jen’, dva, tri… deset, svi tu , nozni, takodje, nadam se.
“Podesite sve I krecemo!” Podesim se ja, I krenem, prva, druga, rikverc… Pa opet prva, polukruzno tri manevra itd..
Izmanevrisem ja tu I uparkiram se u imaginarnu garazu. Ulazi komisija u auto! Jeeee! Bar nisam pala na poligonu. Idemo medj’narod. Ili kako bi drugovi policajci rekli, u naselje.
Drug plavi se raspricao, te njegova zena I ja isti horoskopski znak, te sto mi interesantna fizura… Prosto se mislim dal’ da pristavim caj I izvadim neke kekse uz ovo neobavezno caskanje. A to sto ja dozivljavam par simultanih srcanih udara, onako trematski, nema veze. Koncetrisi se, sidji u naselje I gledaj da nikog ne ubijes.
Sidjem ja u naselje, pa sad tu obrni okreni, uzbrdo nizbrdo, put kroz naselje prosao bez kolateralne stete u vidu pesaka ili branika. Milina bozja!
Vracamo se na poligon,” Obezbedite automobil I izadjite.”
Ja da izdjem a vi caskajte unutra gde je toplo, mislim se nesto.
Sacekam pored auta, svirnuse oni. Reagovala sam refleksima najiskusnijih nocnih dama, okrenivsi se u trenu na zvuk sirene. Udjoh u auto, vidim da ne padaju bas u nesvest od odusevljenja, ali dobro, daj da cujemo presudu.
Znate, moglo je to bas I malo bolje, ali eto, nek vama Bozic stigne ranije.
Ura! Ura! Ura! Ura! (Sto bi rekao goblin iz Hari Potera)
Izbauljam iz auta, signaliziram sapatanicima da se nismo prevarili sto smo cekali drugog policajca, I krenem sa poligona…
Idem ja tako I prosto ne mogu da verujem… Ja cu se naci bez krivice za volanom nekog vozila, (videcemo kog cu uspeti da se docepam), I slusati razne nervozne kromanjonce kako uzvikuju: “Ko ti dade dozvolu!”
Naravno, moracu da steknem iskustvo , I osecaj , I svasta nesto… ali … ja sam dobila dozvolu da upravljam motornim vozilom!
Imam samo jedan savet za sve ostale ucesnike u saobracaju:
DRZ'TE SE DOBRO, ETO MENE!