Sećam se jednog odlaska na džoging sa ćaletom, ima tome dvadeset godina. Slično vreme, slično doba godine, izbijamo na poljanu kod Hajdučke česme, onom stazom što od Rakovice vodi iznad garaže od Plavog voza. Na poljančetu klinci, svi oboleli od nekog stepena cerebralne paralize, igraju fudbal. „Jadni“, kažem ja bez razmišljanja. „Žašto?“, pita me ćale, pedijatar inače. Blenem zbunjeno, a on mi kaže:“ Pogledaj bolje. Jure loptu. Smeju se. Na vazduhu su. Čini se da se odlično provode.“
Gledam danima ove slike iz ustanova, iz izveštaja MDRI čiji sažetak možete pročitati ovde. Nisam stručnjak, samo roditelj ateista koji se svako veče nekome-nečemu -ne znak kome tačno-zahvali što ima živu i zdravu decu. I aktivsta za ljudska prava. Za njihovu univerzalnost. Pisala sam i ovde o femicidu u Indiji koji prolazi nekažnjeno od strane međunarodne zajednice. Čitam koliko u Kini sada ima više muškaraca nego žena, i da i ako su zabranjeni ilegalni ultrazvučni pregledi posle kojih ide abortus ako je beba žensko, ustanove koje to rade rade ko lude. Jedna od onih teme koja nije privukla pažnju. Ponekad, samo ponekad, pričam samo sa nekim određenim, sa sestrom u stvari, šta je to uraditi amniocentezu, otkriti da nosiš dete koje je na ovaj ili onaj način invalid, i šta.... Abortiraš i šta je to? Ljudska odluka ili fašizam. Ne znam, ne šaljem mozak tamo prečesto.
Kažu mi, oni kojima verujem i čiji javni stav jako cenim, da je svaka reč iz tog izveštaja tačna. Gledam CNN, eto nas-SERBIAN’S SHAME. I kaže još voditelj: „Slike ne lažu.“ Gledam i ove slike na B92 sajtu danas, pristojno izgleda ta jedna prostorija. Verujem i da ta slika ne laže. Priznajem i da sam pomislila gde su sad oni brendirači, šta će sad uraditi.
Proganjaju me najviše oni prazni krevetci i ona deca na leđima. Ako su tako bolesni, ako su nepokretni, ako su destruktivni ponekad, ipak su to pre svega deca, ljudska bića. A ne videh, bar na tim slikama, neke plišane igračke u tim krevetcima, nešto meko i prijatno na dodir. Ne vidim ni iznad onih malih na leđima što očito provode tako suviše vremena bez obzira na njihovo stanje, da vise one zvečke na lastišu, mrdalice bilo šta. Ne znam ko je kriv, država, neka ministartsva, osoblje, roditelji, mi svi...ništa ne znam. Al te zvečke što nedostaju, te igračke kojih nema, ili tih sunđera oko krevetaca ako njima udaraju glavu je tako optužujuće. Osmeha kojih nema, a znam da postoje. Da se svi smejemo, makar ponekad. Ne treba mi nikakav američki NGO ni pregovori o Kosovu da mi ukažu da smo za to krivi. Ništa ne znam, samo znam da su te slike krevetaca dece invalida u kojima nema igračaka meni rekle toliko o Srbiji u 2007.