Ovo je post Gorana Svilanovića
Odgovarajući na pitanja postavljena na prethodnom Jeleninom blogu, otišao sam predaleko (za standard komentara na blogu) i izložio detalje o predlogu za novu politiku EU prema Srbiji (još detaljnije o ovome videti u novom broju NIN). To je samo drugi deo predloga o novoj politici EU. Prvi deo odnosi se na problem Kosova, za koji je, takodje, potrebna nova politika EU. Tek zajedno ova dva dela cine ono sto nazivam politikom koja Srbiju i ostale zemlje Zapadnog Balkana uključuje i angazuje, kao alternative politici uslovljavanja, za koju mislim da je iscrpla svoj potencijal.
Zahvaljujem Jeleni i Blogu B92 na prilici da i taj deo postujem ovde.
Ono o čemu sam razgovarao prosle nedelje u Briselu sa direktorima za Balkan svih 27 zemalja članica EU (COWEB) je moj predlog o "14+". Situacija je sada sledeća. Dosta su velike šanse da i ovi dodatni pregovori propadnu. Iza toga sledi proglašenje nezavisnosti, sad da li u decembru ili u februaru nema mnogo razlike. Posle toga niz bilateralnih odluka o priznanju (SAD i neke zemlje izvan EU), pa zatim odluka saveta ministara EU da prime k znanju to samoproglašenje, s tim da ostave zemljama članicama da same donesu odluku, pa onda posle nekog vremena ključne zemlje članice EU počnu jedna za drugom da donose odluke o priznanju. Neizvesno je koliko Srba ostaje u enklavama a koliko odmah odlazi. Srbija ima punu kontrolu na severu u civilnim poslovima, ali je NATO i dalje prisutan. Priština ne kontroliše Mitrovicu i sever, a Srbija nema nikakav upliv vise ni formalnopravni na ostali deo Kosova. De facto podela, de iure, medjutim, Kosovo je priznato do dosta velike grupe zemalja kao jedinstvena nezavisna zemlja. Daleko je od članstva u UN, jer ce to blokirati Rusija. Srbija veoma nezadovoljna, verovatno uspostavlja neku vrstu embarga u oblasti prometa ljudi i roba prema Kosovu. Zateze odnose sa susedima koji se odluče da priznaju Kosovo i blokira regionalnu saradnju. Pogoršava odnose sa zemljama članicama EU i SAD i ostalim koje priznaju. U Srbiji veliko nezadovoljstvo koje ima i unutrašnjopoliticke posledice. Regionalna saradnja blokirana na neko vreme. Tenzije u Bosni sa mogucnošću dalje dezintegracije, čak i formalne.
Ako je scenario o kojem se u Briselu govori zaista moguć, onda sam im predložio nesto drugo. Da Išinger nastavi da unutar Trojke dogovara detalje o predloženih 14 tačaka. Da nastoji da Rusija ostane privržena tom predlogu (ovo zbog toga sto je vidno distanciranje Moskve i od ovoga sto su u jednom trenutku prihvatili i podrzali). Da zatim unese nove elemente. Otuda naziv 14+. Ti novi elementi su:
1. Da medju tačke uvrsti i pozivanje na Rezoluciju 1244 SB UN, jer status Kosova u ovom trenutku jeste definisan samo ovim medjunarodnopravnim dokumentom i tako će biti do odluke o novom statusu.
2. Da predvidi referendum o statusu.
3. Da datum referenduma bude predmet daljih pregovora, pa moze biti odrzan i za godinu dana i za petnaest ili više godina, kako se u tim pregovorima dogovore.
4. Da UNMIK bude zamenjen civilnom misijom koju bi vodila EU, ciji bi zadatak bio da upravlja Kosovom zajedno sa izabranim organima po modelu manje vise predvidjenom Ahtisarijevim planom, s tim da detalji mogu biti još pregovarani. Zadatak ove misije bio bi i da pomogne da se ispune i da oceni da li su ispunjeni uslovi za raspisivanje referenduma (vraćanje na politiku standardi pre statusa).
5. Sever Kosova da dobije poseban status u odnosu na ostali deo Kosova.
6. Ovako dopunjen i usaglašen Plan Ischingera i Trojke trebalo bi da bude verifikovan od strane SB UN.
Srbija dobija potvrdu primene Rezolucije 1244 UN u narednom periodu i odlaganje nezavisnosti koja bi, inace, mogla da nastupi na proleće. Na koji je rok ovo odlaganje, pitanje je dodatnih pregovora unutar Trojke i izmedju Beograda i Pristine. (Leon Kojen je, tada kao savetnik predsednika, još pre gotovo dve godine govorio javno da "Kosovo sada ne moze biti nezavisno, a kroz 20 godina, možda i može, ali o tome bismo tada razgovarali..." Predsednik Tadić je u NY govorio o zajedničkom krovu i o dinamičkom pristupu.)
Srbija dobija garancije da ce ipak postojati set standarda koji bi morali da budu ocenjeni pre nego sto se pristupi referendumu.
Srbi sa severa Kosova dobijaju formalizaciju svog posebnog statusa. Srbi u enklavama dobijaju garancije EU da ce nestatusni elementi Ahtisarijevog plana biti dosledno poštovani.
Albanci sa Kosova, dobijaju garancije da ce referendum biti održan i prihvaćen. Dobijaju dakle datum referenduma. Verujem da niko ne sumnja u ishod referenduma. Medjutim, to se ne dogadja odmah niti se dogadja sutra, već kroz neko vreme koje bi trebalo da iskoriste da sve uvere da su u stanju da organizuju funkcionalnu drzavu (ispunjenje standarda).
Albanci dobijaju i to da nema blokade od strane Srbije i imaju otvoren put ka UN, posle referenduma.
EU dobija formalnu saglasnost za to da zameni misiju UN. I dobija odgovornost da vodi Kosovo ka novom statusu, po ugledu na CG.
SAD prevazilazi jedan od nesporazuma koje ima u odnosima sa Rusijom i time priliku, da zatrazi podršku Rusije koja je za njih od ključnog značaja u vezi sa diplomatskim rešenjem problema nuklearnog potencijala Irana.
Kritične slabe tačke:
1. Srbija ne želi ni da razgovara o referendumu.
2. Albanci ne žele ni da čuju o dodatnom odlaganju odluke o statusu.
Ipak, nesto mislim, mozda bi trebalo da Isinger pokusa da o ovim intervencijama u odnosu na startnih 14 tacaka, razgovara i sa Bocan Harcenkom i sa Viznerom, bas kao i sa predstavnicima Beograda i Pristine. Nekako mi se sve to cini manje zlo od samoproglasenja pracenog bilateralnim priznanjem.