Za nju neću da pričam, neću!! Za tuj gluvu kuju nesoljenu, nekopitnu, za tuj ludaču, bre, neću! Toj, da je moj sin malko manje glumio princa na belom konju, konj ispo, ne bi ga take muke snašle, nego sve kod njega mora naopako....
A, za Anđu oću, e, ta žena je men treća ćerka....
Ajde, ajd i to da se kaže, kad već oćeš....
Moj se Dragor oženio prvi put sa dvajes godina i neću ništa da pričam za nju, biće posle laže baba, al ene ti ga Negovan, živ i zdrav pa nek ti on i njegova žena kažu kaka je Irena.....
Jeste, oženio se, došo i reko, majka, ona il nijedna, vidimo svi mi da nije djevojka čitava u glavu, al on zapo, a radio i ona imala neku kućicu u Zemun od svoje babe nasleđenu, pa se to venčalo i otišlo.... Ja samo kazala, nemoj sine sad da prekidaš fakultet, do sad si radio i učio, pa vidi ako moš i dalje, valjalo bi....
Uh, nisam mogla da je očima gledam, kad bre svi vide da nije kako treba! Što samo moj sin ćorav!
Bila sam fina ko tri metra svile, sve sam je milila i dragala, ama jok, što ja bolja ona gora, a što je muštrala Dragora, e, to je bilo strašno....
Dođu tu kod nas, a ona krene da ga kudi, vaki je, naki, ne valja, pa na njega, ti si najgori, mogla sam ja bolje... Ja se odma sklonim kad počmu, ne mogu, em mi se srce cepa em se bojim da ne kažem što nije do mene...
Malo prošlo, kad mi javlja da je trudna... Ej, kuku, sinko, mislim se, de si se ti zakopo, al ajde, mislim, ima i kad žena malko pošašavi kad nosi, mož biti je zato taka...
Opet, i pre je bila luda, i kad nije nosila....
I tačno na godinu od venčanja im se rodio Negovan. A ona.. još gore. Svako malo eto ga Dragor, ajde majka čuvaj Negovana, mora Irena nešto da radi.. A ja posle svatim da mora kod drugarice na kafu, kod majke na kafu, kod frizera, tam-vam....
A svađali se, ustvari, ona viče a Dragor ćuti, ko najgori...
Jedared, ona tu, na moje oči krene da ga lupa u grudi i viče jel ti mene čuješ, ja se ustanem i kažem, djeco, vi u vaša četri zida kako oćete, al u ovu kuću se lepo vladajte il da vas moje oči ne vide!
I tebe snajka i tebe sine, isto.
Odoše, i tri mi mjeseca nije Dragor dolazio u kuću... javljao se, ponekad, al nije dolazio..
Maleni je imo devet mjeseci, kad me zove Dragor i kaže, majka ja rešio da se razvedem.. Ja ga pitam, jesi rešio skroz, nemo ko trgovački putnik tamo amo da se šetkaš....
Smeje se on, kaže, rešio, jesam, ja sam majka našao drugu ženu...
Kad me nije kap drmnula, neće nikad!
Šta reče, sinko?
Eto, ja sam upozno jednu ženu, zavoleo, pa sad ostavljam Irenu....
Spustim ja telefon, kao pijana.. Sednem, pa se mislim. Dal je do mene? Čitala sam ja u novine, mnogo je do majke, dal ga nisam volela kolko je trebalo, Divna mi je bila bolešljiva ko beba, pa sam više oko nje trčala.. Dal mu nisam pričala, dal sam trebala nešto drugojače..
Dignem ruke i pomislim, ja ću po duši, pa kako bude..
Doveo mi je Anđu s proleća 60te, ja je gledam, lepuškasta, nako, tanka, ali ova je zmajče, a Dragora samo gladi i tepa mu..
Dve su godine bili u kiriju u grad, i svašta smo preživeli od lude Irene za toj vreme, dolazila i kod nas na vrata, njemu išla na poso, joj, baš bilo teško.. A posle dve godine, rešila da se uda i smeta joj Negovan, donela ga, njega i kuferče i ostavila kod mene...
Ja zovnem Dragora, on doleti i uvati se za glavu, joj majka, a meni Anđa trudna, kako sad da joj dam i dete na brigu....Pa kažem, nek ostane ovde neki dan, pa ćemo da vidimo... Došla Anđa posle par dana, veli, majka, ja moram da ležim, rekli lekari, a ne bi da je mali u tuđu kuću, ipak da je uz oca... Pa se dogovorimo, da im dozidamo na brzu ruku još sobu, kupatilo i kujnu i ulaz odostrag, pa da imaju svoje pola kuće, a da su mi tu u isto dvorište, pa da ih ja oboje pripazim..
Anđa mi je tu trudnoću i sledeću mnogo teško nosila, sirota se sa životom rastavljala.. Ja sam i kuvala i prala i peglala, Dragor je sve radio oko kuće i šesettreće se rodio Vuk.
Tad sam ja Anđu i zavolela. Kaka taka, ima ta žena dušu i srce ko nebo veliku, za svakog toplu reč i blagoslov, al valjda taki i najviše stradaju...
Pušti me da plačem ako mniš da ti ispričam što do sad i nijesi čula....
Kad je Vuk imo dvije godine, opet je Anđa trudna, al sad smo već svikli, i sve smo opet ko prvi put, ja čuvam po vas dan Negu i Vuka, a ona leži i stenje i rodila je Nebojšu....
Lepo smo živeli, tako, svi zajedno, da ti kaže baba, nije to uvek do svekrve ili snajke kad se ne vole, al ja kolko videh u svoj vek, veće je na svekrvi krivica nego na snaji, al ja sam se sa mojima mnogo lepo sklopila..
Anđa je volela i voli i danas da kuva, pa sam je puštala kad gođ oće da kuva i nama, zajedno smo spremale zimnicu, i slavu i rođendane i nikad nije dala da Nega oseti da mu nije mati, no je uvek prvo njega gurala i spremala...
Posle mal manje od tri godine od Vuka, rodila je Nebojšu, šesetšeste, i to jedva, lekar reko ovo ti je zadnje, Anđo, svaki put glava na panj, a ona sretna i vesela..
Maleni je , joj, majko moja, bio lepo dete, ko anđeo, plav i loknav, a oči garave, nit plače nit guče, samo se smeje...Majko moja mila....
Imao je dvije godine kad se razboleo, vruć, neće ni vodu da pije, pa ga odma odvedu lekaru, da vide što je.. A ja sam malo panična, djete, na svaku dečju boljku, ti znaš da mi je sin umro pedestreće od šarlaha....
Jesje, moj je Crni umro u treću godinu, odnio ga šarlah, uzo mi ga višnji da ga anđeli čuvaju....
Došli su tu noć od lekara, kaže, nije ništa, malo grlo upaljeno, ima sirup....
Okupa ga Anđa i dade mu lek a mali zaspa, a Dragor pređe kod mene da obiđe Negu i Vuka, jer sam ih ja uzela kod mene da se ne infekciraju, kad posle pola sata, tek sam turila kavu, kriknu Anđa kao ranjena ptica, kriknu žena a ja pado, znam taj krik, tako sam i ja kad je moje djete...
Dragor odlete, ja ne mogu na noge, sve znam, sve mi pred očima moj sin i bjeli kovčeg i povorka, ne mogu al moram, dokobeljam do njih, Dragor već pali kola a ja pogledam, maleni sav u pečatima, obamro, gasi se...
Odjuriše u bolnicu, ja probudim Mitra i padnem... Kako sam znala, ne znam ni danas, znala sam, pusti me da plačem, da mi je višnji uzo i ovo....
Pred jutro došo Dragor, crn ko crna zemlja, kazo samo, alergija na penicilin, nema ga majka, a Anđa je u bolnicu, nesvesna, dalo joj lekovi da spava....
Višnji nek te sačuva da nikad ne znaš, kako je kad spremaš saranu za djete što si nosila pod srcem, prala, grlila i dušu mu dala, višnji nikad nikom ne dao...
A meni je dao da je spremam dvared u moju kuću, drugi put bjeli kovčeg i svileni pokrov, drugi put maleni kovčeg, da pored njega legnem u raku i vikem zatrpavaj me s njim....
Sve sam nekako spremila, došle i komšike i sva rodbina, tad mi je Vida snajka život spasila, tri dana je mesila i kuvala i sve spremila jer sam ja ko luda išla okolo i nijesam znala za sebe... A Anđa, jadno moje, prelomila se ko jasika na pola, nema šta da je vidiš...
I dođe i taj dan, sarana, kovčeg nije dao Dragor da se otvori, samo je mene pustio u kapelu pre nego ga zakuju da ga vidim... Maleno moje, zaspalo, plakala sam, a suza više nije bilo, Djina moja, daće višnji nikad ne znala.....
Iznesemo ga, do groba ga je četrdeset muških iz familije nosilo, po četri, maleni kovčeg pa samo četri ručke, svaki je teo bar metar da ponese, i nijedan nije oka sušio, a kad je zakukala Anđa za djetetom, nebo se, čini mi se rasplakalo s njom, žalna je bila tolko, da su sa drugih sarana prilazili i plakali sa nama....
Nisam ja posle valjala. Danima nisam mogla na noge, pa me odvedu u bolnicu i tamo sam bila tri dana, sipalo ni pune kese nečega u vene....
Dragor me trgo. Majka, sina nemam, žena mi kopni, majka mi umire od tuge, šta ću ja? Ustaj majka, ti trebaš i meni i Anđi i djeci...
Tri godine sam nosila crninu, a Anđi nismo dali nego godinu.
Kad prošla godina, Dragor se malo popriča sa ljekarima, nije se Anđa ni smijala više, ni kuću radila, samo po vascjeli dan na groblju.
Pa nas sakupi i veli, vako, majka i oco, ovu kuću rušim i pravim novu, da ne ništa ne sjeti na malenog, ajde vi u selo kod ujke Svetozara, a ja osta s majstorima!
Dognemo kredit i on i Mitar moj i za tri i po mjeseca ovu novu kuću dignemo, sve sam se pitala što će nam tolke sobe, dva ulaza, pa letnje kujne, garaže, al, sad kad pogledam, sve su to moja djeca napunila svojom djecom.....
Prošla još godina i reše oni da usvoje djete, tad bilo lakše no sad, uznu Ružicu, posle godinu dopane im i Srđan.
Maleni su bili, Ruška dve i po a Srle tri kad su ih doveli, al sam ja bila sretna, kad gledam moju Anđu kako se opet smije i igra sa djecom...
Tako su mi, nji šestoro bili tu, na oko, pa je i men bilo lakše da ne mislim na ona dva groba dječija, al sam sanjala bjeli kovčeg dugo, i danas mi se nekad jave u san, obojica, poljube me i kažu, čekamo te baba....
Plačem, ćerko, kako da ne plačem?
Rodila sam, gajila, i saranila, jedno moje djete jedno unuče, od mene dosta, da sam mogla mjesto nji ja u grob, legla bi, bez da klecnem, legla bi nasmejana mjesto nji, al nije tako bilo suđeno...
Eto, sad će im i pomen, oboma u oktobru...
I da bude pravda i ovo da kažem, što ja imam snaju nema niko, dobra i pametna i lepa, svaka joj zlatna i sve ume i može...
I preživela što retko koja može....
Laka im zemlja, dečacima mojim, anđelima.....
Beograd, Surčin
septembar 2009