Nemam pojma kako se ovo prevodi, svaka čast talentima, "Sveti Monstrumi" mi tesko, kao da "monstrum" monstruoznije zvuci na srpskom nego na engleskom.
U modernom baletu pod istim imenom igraju Sylvije Guillem i Akram Khan, ko god se setio svaka mu čast, tesko da je mogao bolje da se seti i prilepi uz lik Sylvije Guillem - neverovatna žena.
Povod za blog su mi ti "monstrumi" (neverovanta je hipnotička moć te mračne strane - gledam kako mi posle par rečenica ono "sveti" već polako i podsvesno ispada iz idioma), ne Sylvija, iako nam balet donosi dva "sveta monstruma" ("monstruma", da skratim), pa tako i definicija postaje lakša:
Sve je spremno.
Sinoć sam još jednom gvirnula.
Zeleno-narandžasta soba. Mesec, na kome se odmarao dečak je šarao po zidovima slike - a jesi vid'la ovo najmanje pilence što kasni?
U ćošku, brižno ušuškan medj dva unutrašnja zida, krevetac i pleteno ćebence. Beba krokodil će dobiti upotrebnu vrednost kad mališa podje u prvi razred, sem ukoliko ne reše da ga koriste kao alternativni vid spavanja.
On pažljivo ispravlja ovčicu - nešto mu se odlepljuje. Smešim se.
Ormar krcat. A u njemu sve malecno. Naslagane čarapice, pa benkice, pa
Na samom početku moram da vas upozorim da je ovo istinita priča. Radnja je smeštena u Srbiji i Crnoj Gori na pragu XXI veka, a podseća nas na one detalje o nama koji su često nevidljivi kada drugima predstavljamo naše društvo i njegovu političko-ekonomsku situaciju.
Dobro poznajem čoveka
Pecanje je jedna od vrhunskih ljudskih aktivnosti. Nikad i nigde mi nije tako kristalno jasno koliko malo su se ljudi menjali tokom civilizacije o kojoj imamo pisane tragove kao pri i na pecanju. Pri čemu ne naudite nimalo drugom ljudskom biću, a ne morate čak ni ribi. Nepromenljivo zlo u ljudima je lako dokazivo, sa dobrim uvek ide malo teže.
Koliko smo slobode osvojili, koliko pravde i koliko humanosti uneli u nas, u naše odnose tokom
La nostalgie de la barbarie est le dernier mot d'une civilisation. Nostalgija za varvarstvom je poslednja reč svake civilizacije. (E.M. Cioran)
Što duže živim na Kubi, sve češće sećam se jedne slike sa svog prvog putovanja u Havanu. Bilo je leto, jedan od onih tipičnih letnjih dana sa popodnevnim prolomom oblaka, obično oko pet sati, kad svi idu kući. Bio sam u turističkom autobusu, na Petoj aveniji, i gledao kako kiša neverovatnom brzinom stvara baruštine. Vozač je skrenuo sa Pete avenije, glavne saobraćajnice ali i vrlo niske ulice u koju se voda sliva, i krenuo da nas vozi nekom od manjih, ali prohodnijih, ulica uzbrdo. I tu je, međutim, bilo velikih bara. Na jednoj raskrsnici nakupilo se dosta vode, kao i ljudi koji su sa mnogo optimizma i strpljenja čekali nekakav prevoz. Vozač je mogao da ih zaobiđe i poštedi, ali on kao da je ubrzao, ne obazirući se uopšte na njih, i pošteno ih isprskao mutnom kišnicom sa ulice koja se gotovo nikad ne pere.
Jedna od stvari koju svako ko provede dovoljno vremena na Kubi primeti jeste nedostatak civičke svesti. Na predivnom Trgu Sv. Franje (Plaza San Francisco) u Staroj Havani može se provesti divno vreme šetajući, ali to često podrazumeva slalom u cilju zaobilaženja gomila konjske balege. Propuštanje vozača ili pešaka u saobraćaju vrlo je retko, čak i poštovanje sopstvene trake. Vrlo često spori automobili kao da namerno voze u levoj traci. U Centru za ljudsku genetiku González Coro u Vedadu u čekaonici sam jednom sedeo oko pola sata, i brojao mrtve muve na podu, ali i na prozorima, dok sam gledao kako se ljudi guraju u nekoj vrsti stampeda, sa sve trudnim pacijentkinjama, da bi videli čuvenog doktora Olivu. U Centru za genetiku nalazi se jedan od najužasnijih WC-a koji se mogu zamisliti. Da bi postojala civička svest, prvo mora da postoji civis.
He awoke and wanted Mars. (Philip K. Dick: We Can Remember It for You Wholesale)
Mitovi počivaju na činjenici da vreme i od najvećeg očaja napravi zanimljive priče. Sa protokom godina stvari koje su nam događale poprime tu patinu mita, kao što i starost i trulost gradova deluje privlačno. Odnosimo se sa mešavinom strahopoštovanja i divljenja prema Haussmannovom Parizu i viktorijanskim kućicama na tragovima bivše Imperije između ostalog i zato što imaju tu sreću da ono što ih je proizvelo nije sada i ovde.
Isti taj fenomen postoji i na ličnom planu. Nigde nisam bio nesrećniji i utučeniji nego za svoje četiri godine u Beču, a sada kad pomislim na Beč asocijacije su mi Maroni, Glühwein, sneg u okićenom i ukrašenom decembru, krugovi tramvaja jedinice i dvojke oko Ringstrasse uz gledanje ljudi, ukrasa i istog tog snega, pogled na Hofburg kada se sa Grabena skrene na Michaelerplatz, i, možda pre nego bilo šta drugo, most preko Dunavskog kanala koji me je vodio do kraja grada u kojem sam stanovao, most zvani Aspernbrücke.