Q: Kako se ponovo uspostavlja simetrija razbijena postavljanjem patke na pozornicu? Pošto “…the duck provides a considerable distraction. It flaps, it potters, sometimes it makes a bid for freedom…”.
A: Tako što na scenu postavimo gluvog, slepog i nemog.
I na pitanje i na odgovor slučajno nabasam pitajući Googla šta ima da mi kaže na temu “three degrees of separation”. Što baš tri? Fascinira me bliskost raznih tema i verovatno sam nekom “maestralnom” podsvesnom aritmetikom podelio šest na dva, aksiomatizovao tako “originalnu” ideju pa onda poleteo da joj vredno udahnem “dušu”.
I Google, vredan kao uvek, vrati gomilu referenci, među prvima Gardijanov 2002 osvrt na pozorišnu predstavu “Watching the Mute Who Was Dreamed” iranskog Teatra Bazi po režiji Attila Pessyanija. Iako nisam gledao predstavu ja pročitam ovaj osvrt.
Pošto sam na predlog blogera GajeR da bi detaljnije pisanje na temu kako smo spremni da počnemo pametnije da propitujemo Internet (e.g. Google, Wikipedia etc), prirodnijim jezikom, bližim ljudskom, gde on navodi i MIT razmišljanja na tu temu, prešao prag (ne)odlučnosti gde bi stvarno trebalo o tome pričati u detalje, primetim, po ko zna koji put, fenomen “semantičke” bliskosti koja nas okružuje. Fenomen utoliko što su teme prečesto mnogo bliže nego ljudi koji ih potežu. Kao drvo nad kojim se ciklično rađa, zeleni, žuti i opada lišće i tek poneki listak završi među stranicama tek poneke knjige.
A bliskost mi, ovom prilikom, pada na pamet iz raznih pazloga – Microsoftov Live Mesh je jedan, pa otuda što sam uz pomoć EU partnera upravo i sam poslao zahtev za grant, pod FP7 Call 3 inicijativom, za instraživanje na temu skoro istu, možda malo širu utoliko što su sve naprednije i tehnologije koje umeju žestoko, a kolko-tolko razborito, da redukuju informacije pa ih spakuju u format, sve u adaptivnom maniru, koji korisnik “smatra” efikasnim.
Pa me je sve to podsetilo na moj prvi blog, na starom blogu, gde nam više ni lenjost ne može pomoći da pobegnemo od informacija i tema, kako smo opkoljeni, kao u nekog poplavi, čak i ako imamo čamac nismo uvek naj sigurniji gde je obala.
U stvari, često mi pada na pamet kako nam je unutrašnji život “planaran” na nekoj nejasnoj, metaforičnoj osnovi, tj kako su nam teme semantički bliske iako ne osećamo neku potrebu da baš svaku bliskost pred svima pokažemo, čak i ako je razumemo. Možda zbog čvrsto uvezane potrebe za gledanje na “sličice” iz života kao na metafore uopšte i postojimo kao inteligentna i kreativna bića.
I ta bliskost između tema ne mora drugima da bude očigledna, ne mora ni nama, posebno mi interesantno pa ponavljam, metaforična, pa je ta neočiglednost približava obrascu po kome se, na prvi pogled, iz ničega simulatno rađaju ideje i “anti”-ideje pa onda ili opstaju ili ne, tj “anihiliraju” se, obrascu koji kaže da je svaka metafora osnova mnogim sličnostima, i mnogim razlikama, mnogim kontradikcijama. Približava je tako što je stavlja u neku super grupu u kojoj su specifični izvori bogatsva našeg života.
Kad vidimo neku površinu mi kažemo kako treba zagrebati ispod površine da bi se stvar shvatila, ali ne podrazumevamo da tu površinu treba odbaciti da bi nam se slika izoštrila. A, u stvari, kad su nam širi pogledi u pitanu izgleda da nam upravo ta čvrsta kora na površini, pa makar ona ponekad bila I esencija neke lokalizovane suštine, smeta da bismo uz pomoć fluidne unutrašnosti pravili nagle i velike skokove.
Patka koja je ptica, a ne ume da leti, gluv, slep i mutav koji sanja, ali za koga je svet gluv i ne ume da čuje su metafore na jedan način nekima od nas, na drugi drugima, ali svima jedan od specijalnih prozora u život kroz koje možemo u trenutku da pogledamo u udaljene ćoškove tog života.
Tačnije, najčešće prozori, iako umeju da budu i zavese na nekim drugim prozorima.