Hladan zimski vazduh košava je dodatno ledila tako da je Drago odmah po izlasku iz kabine uvukao dugački vrat u svoj železnički šinjel. Podigao je kragnu i vratio kapu na glavu, koju je skinuo dok se zbog svoje visine provlačio kroz vrata kabine.
Čuvaj se Drago, odjeknuo je glas kolege koji ga je napuštao preko garažnog koloseka. Vrata iza kojih se skupljalo staro društvo pustila su na kratko, dok je kolega ulazio, snop svetla i oblak toplote stare kaljave peći iz ugla zajedničke prostorije odmorišta, koji je vetar trenutno progutao. Drago je za sobom čuo snažan zveket zatvaranja metalnih vrata i treperenje stakla na njihovoj gornjoj polovini, žutog peskiranog stakla koje je propuštalo na beton zagasito svetlo iznutra. Okrenuo je glavu od svoje ne tako blistave prošlosti u potpuno izvesnu, blisku, košmarnu budućnost. I pored svesti kakav je danas dan i kakav će i sutra biti, nije mu padalo na pamet da se okrene ili predomisli. Trudio se da usredsredi svoje misli samo na jedno. Bila je to teretna kompozicija koju će prekosutra uveče povesti sa ranžirne stanice, gde već treba.
Ispred vrata ostao je da stoji starac sa plavom kariranom švercerskom torbom koja mu je visila sa štapa, ručno izdeljanog, prebačenog preko ramena. Stajao je tako da je samo torbu hvatala žuta prigušena svetlost koja je dopirala iza vrata. Gledao je za Dragom, slojevito obučen, ali samo u vunenim čarapama.