Dan peti, 10. oktobar
*
Za razliku od prethodnih dana kada sam mahom gurala od ujutru do kasnih popodnevnih sati da bih tek predveče naišla na deonice kojima mogu da vozim, današnji dan počeo je skoro pet kilometara dugim spustom. Put je veoma dobar, zemljani, bez kamenja koje izviruje na sve strane, bez džombi i rupa.
Rano je i prohladno. Kada dunem, u vazduhu ostaje beli trag. S moje leve strane, iza prvih planina koje mi se čine nadohvat ruke, izviruju snežni vrhovi Anapurna Himalaja. Najviši pripada Anapurni II, špicast je i po obliku me neodoljivo podseća na Očnjak na Prokletijama, samo što je od njega viši za oko 6.000 metara.
Kao što sam napisao u prethodnom tekstu (Leskovac-Beograd za 1 dan), nakon jednog dana odmora i sređivanja bajsa, usledila je najlepša, a vala i najteža avantura u mojoj nevelikoj biciklističkoj karijeri: put do Đavolje Varoši, preko planine Gajtan, pa natrag u Leskovac preko Prokuplja (sve ukupno 200 km).
Nakon Beogradske (2 puta po 300 km), sve ostale ture izgledale su mi nekako lagane i premalene. Kao kada, recimo, nakon finala SP u fudbalu, treba da gledaš
Oko granice
22. novembar
Nikada mi neće biti jasno kako pogranična policija zna da smo negde u
pojasu nejne prinadležnosti podigli kamp. Da li im neko dojavi? Ili
nas sami vide, što nije posebno teško budući da i ne pokušavamo da se
krijemo? U poljsko-ukrajinskoj pograničnoj zoni dva puta su nas
presretali i legitimisali tokom samo jednog dana, a onda
Srbija troši 250 evra po glavi stanovnika na zdravstvo, dok Engleska troši 3500 funti, a Amerika čak 7000 dolara. Kad gledate samo brojke pomislićete da SAD ima najbolji a Srbija najgori sistem zdravstvene zaštite. Pa, nije to baš tako jer nije sve u parama. Holandija troši manje od Nemačke po glavi stanovnika na zdravstvo pa ipak ima bolji sistem zdravstvene zaštite prema istraživanju koje je sprovela institucija Evro-zdravstvo.
No, novac jeste važan i ima ih koji tvrde da je srpski zdravstveni sistem pristojan za zemlju sa takvim društvenim dohotkom ali da nije onako dobar kakav je bio u Jugoslaviji. Međutim, u ovom momentu zemlja teško može povećati iznos koji izdvaja za zdravstvo. Tih 260 evra po glavi stanovnika iznosi čak 11 odsto društvenog dohotka što Srbija jedva da može da izdrži.
Iako je sunce, iako je toplo
neki nose jakne
neki su za Ruse
neki su za buba-švabe jer živa bića ne treba da trpe
neki se jebu u dupe i to je sasvim u redu
nekima je Dejan Mijač pokvaren odvijač
Sednice Vlade Srbije održavaju
Po izlasku iz aviona u Okinavi me je dočekala granična policija u lateks, doktorskim rukavicama, i ženskom rodu. Upalo mi je u oči, nisu ni pokušale sa mnom da govore engleski; ćutke su pregledale dokumenta, kulturno mi klimnule glavom da potvrde da ostajem samo nekoliko dana, i pustile me da prođem. Na aerodromu me je čekao šofer. Čovek možda u šezdesetim godinama. Sve na njemu je odavalo skromnost: čisto ali isprano odelo, kondukterska kapa, bele rukavice, takođe iznošene. Pokazao mi je put do auta, koji je bio slika i prilika njega samog, uredan ali korišten godinama. Prozori na zadnjem sedištu su bili okićeni belim čipkanim zavesama. Zavese sam morao da pomerim da bih video pejzaž dok smo prolazili kroz Nahu, glavni grad Okinave.