Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Dalmacija

Snezana Radojicic RSS / 04.12.2011. u 11:30

Oko granice
22. novembar

DSCF3299.JPG

Nikada mi neće biti jasno kako pogranična policija zna da smo negde u
pojasu nejne prinadležnosti podigli kamp. Da li im neko dojavi? Ili
nas sami vide, što nije posebno teško budući da i ne pokušavamo da se
krijemo? U poljsko-ukrajinskoj pograničnoj zoni dva puta su nas
presretali i legitimisali tokom samo jednog dana, a onda su uveče
došli pred naš šator i ponovili celu proceduru ispitivanja i
pregledanja dokumenata. Slično nam se desilo i kad smo prešli
rumunsko-srpsku granicu, u Tekiji, gde smo kampovali na plaži.
Zbog toga nas nije previše iznenadilo kada su ovog jutra bosnaski
pogranični policajci zaustavili kola kod našeg kampa. Zapravo,
očekivali smo ih još sinoć, i umalo da im to sad kažem. Možda su i
bili, jer se oko deset neko vozilo dovezlo do rukavca Neretve gde smo
kampovali, vozač je turirao par minuta, vozio u rikverc i isprobavao
kočnice na malom platou posutom šljunkom, ali kako mi nismo promaljali
glave napolje, odlučio je da nas ne ometa.

DSCF3304.JPG

Zato ovog jutra mladi graničar ima hiljadu pitanja: ko smo, odakle
idemo, zašro idemo, kuda smo se uputili, koliko ovde ostajemo, koliko
tamo... Da li zbog spisateljske vokacije ili pomalo i zog straha, tek,
odgovaram epski opširno i detaljno mu izlažem naš plan (koji se
nažalost izjalovio) da iz Ploča ferijem pređemo na Pelješac, sa njega
na Korčulu a odatle na Hvar, s kojeg bismo se vratli na obalu, malo
severnije od Ploča i onda bismo krenuli na jug. Međutim, ne znamo da
li feri saobraća, ni koliko košta. Gledam upitno u carinika, koji
sleže ramenima u neznanju, ali mu je jasno da opasni nismo, iako smo
očito malo uvrnuti, pa nam poželi mnogo sreće i lep provod, vrati nam
pasoše i ode.
Nešto kasnije krećemo i mi za njima, na bosansko-hrvatski granični
prelaz Metković. Ovim ovde carinicima oni jutrošnji sigurno su već
rekli za nas jer su moj pasoš samo otvorili radi pečatiranja dok u
Brajanov nisu udarili čak ni pečat. Ćim smo to shvatili, brže-bolje se
vratismo da ih pitamo da nisu zaboracili, ali graničar poče da se
smeje.

DSCF3307.JPG 

"Ako mu baš treba, lupićemo", reče kao da govori sa suludim
kolekcionarima pečata s graničnih pelaza.
"Ne treba", odvratih skoro se izvinjavajući, "samo ne bismo da ima
problema pošto ima ulazni a nema izlazni."
"Ništa se ne brinite", odvrati graničar autoriativno, te mu poverovasmo.
Biće da za državljane SAD i EU važe pravila kao u šengenskoj zoni ili
su možda BiH i Hrvatska već u šengenu, samo smo mi neobavešteni?


Dok dobuje kiša...
23. novembar

Kiša je počela juče popodne i ne prestaje celo veče. Podigli smo šator
na plantaži pomorandži u delti Neretve i otišli da spavamo. Kad smo se
probudili, još je (valjda) bio isti dan, ali kiša je i dalje padala.

DSCF3321.JPG 

Opet spavamo i opet, kada se probudimo, kiša pada. Možda je počeo novi
Potop a mi to ne znamo? Brajan me podseća da su za danas i sutra
meteroolozi i najavili obimne padavine. Radimo jedino pametno što nam
je preostalo -- spavamo. Ujutru kiša i dalje pada nesmanjenom jačinom.
Odlazim da pokupim pomorandže sa zemlje, koje na ovoj plamntaži očito
niko ne bere. Cedimo đus za doručak, pa kuvamo kafu i spremamo
sendviče.

DSCF3315.JPG 

Onda se malo izležavamo. Pa čitamo: Brajan roman Kormaka
Makartija "Krvavi meridijan", za koji se menjao sa irskim
cikloputnicima pre par nedelja, kada smo ih sreli kod Smedereva, a ja
"Tetka Juliju i piskaralo", Ljosin roman koji mi je kupio i
baščarsijskoj metresi, na mini sjamu knjiga. Nakon par poglavlja,
odlažemo knjige i zavlačimo se pod vreće, kao pod pokrivače. Kasnije
spremamo večeru: rižu sa sardinom i kukuruzom šećercom. Zatim odlazim
po još pomorandži, koje pripremimo na poslužavnik da se njima sladimo
dok igramo jamb. Pobeđujem s tesnom razlikom od 13 poena. Nakon igre,
ubijamo vreme malo čitajući, malo pričajući, malo se izležavajući, pa
onda sve iznova, u krug, dok kiša neumorno dobuje po našem šatoru.

 

Dan zahvalnosti

24. novembar

"Ako bih godišnje imao samo nedelju dana odmora, izabrao bih da je
iskoristim za Dan zahvalnosti", objašnjava mi Brajan.
Poslednjeg četvrtka u novembru njegova porodica uvek se okuplja u
vikendici u pustinji kod Palm Springsa. Roditelji, sestra, brat sa
ženom i decom, brojni prijatelji -- svake godine kuća im je puna
gostiju. Sad ih se pojedinačno priseća i dok ih opisuje, na licu mu je
nosatlgično-setan izraz.

 DSCF3378.JPG

Nedostaju mu mnogo i često, a danas posebno.
Budući da je prethodna dva dana kiša neumorno lila i da su nam stvari
prilično mokre, kao i da nam urgentno treba tuš, iznajmili smo
apartman u Neumu, jedinom bosanskom gradu na obali. Za petnaest evra
dobili smo mini kuhinju, nešto kao dnevni boravak, veliku spavaću
sobu, kupatilo s toplom vodom. Kao deca se radujući svem tom luksuzu
od kojeg smo odvikli, proslavili smo Dan zahvalnosti svečano, uz pastu
s povrćem i mostarsko suvo vino. Srećan praznik i živeli!


Boj ne bije svijetlo oružje...
25. novembar

Jučerašnji susret sa dvojicom Holanđana, gej parom po svoj prilici,
nagnao me je na ponovno razmišljanje o opremi za ovakvo putešestvije.
Njih dvojica prešli su približno istu kilometražu kao Brajan i ja,
kreću se put istoka kao i mi, kampuju najveći deo vremena. Počev od
bicikala, preko bisaga do odeće -- sve na njima je fensi: obojica voze
prave turing bicikle -- Koga Mijata Randouner, sa Šimano XT menjačima
i Schwable neprobušivim gumama; obojica imaju Ortlieb zadnje i prednje
bisage, torbice za volan i srednje vreće; sva odeća na njima je
Mamutova -- rečju, bolje i skuplje teško da može.

DSCF3327.JPG 

A onda pogledam nas: moju Botečiju budženu da ponese zadnji nosač
bisaga, jer nije predviđena za to; bisage za koje sam do juče ujutru
verovala da su nepromočive  a sada ne uspevam da osušim sve što se
ovlažilo tokom dvodnevnih kiša; Brajanove second hand pantalone
italijanskih vojnika iz Drugog svetskog rata i vunena košulja koju je
nasledio od svog dede, moju perjanu jaknu plaćenu tri evra na
buvljaku... I iskreno, ne vidim nikakvu suštinsku razliku. Sigurno je
komfornije i lepše putovati na pouzdanim biciklima, sa kvalitetnom
opremom, ali pedalali su ljudi oko sveta još u 19. veku, na gvozdenim
velosipedima teškim po 40 kilograma bez prtljaga, u smešnim
pantalonama i jaknama.

DSCN3355.JPG 

Zato, ne potresam se ama nimalo kad sretnemo fensi bicikliste, u fensi
opremi. Pokatkad samo pomislim na jednog kolegu koji me je uporno
ubeđivao kako nema šanse da krenem na ovu turu a nekmoli da negde
stignem bez dobre opreme kakvu je video na stranim cikloturistima što
su prolazili kroz Beograd. M'da, kažem ja. Iliti što reče jednom jedan
veliki mislilac: "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u
junaka".
Ipak, ne sporim da bi mi bilo lakše da imam Šimano XT umesto ovog no
name brenda, toliko pouzdanog da mi je danas usred vožnje otpala
ručica menjača i nekuda nepovratno odletela.

 

Dubrovnik

26-28. novembar

"Dubrovnik je na listi deset gradova koje bi svako trebalo da poseti
pre smrti", kaže Brajan. I objašnjava mi da je to verovatno jedini
grad na Balkanu za koji su čuli skoro svi Amerikanci.
Zanimljivo je porediti naše asocijacije. Njegove počinju od te
konstatacije i uglavnom se na njoj i završavaju, uz dodatak o
varvarstvu srpsko-crnogorske vojske koja je, sledeći komande jednog
bolesnog uma, besomučno bombardovala Stari grad. Brajan se seća
naslovnih vesti u svim novinama i svoje teške neverice. "Svet je bio
šokiran", kaže.

DSCF3539.JPG 

"I mi smo", odgovaram. Prisećam se gradiva iz istorije: čak se i
Napoleon bio uzdržao da ne bombarduje stari Dubrovnik. Poštedeli su ga
i nacisti. A onda je, pre tačno dvadeset godina, skoro pola grada bilo
srušeno.
Osciliram u osećanjima, od neprijatnosti i krivice, do nostalgičnog
ponosa na sve ono što je nekad bilo naše, srpsko. Živo sećanje na
krvave godine, na televizijske i novinske vesti (jeste bombardovan --
ma nije, lažu vas, sve je to CIA propaganda) koje bi bile vrhunska
parodija da nisu tragično svedočanstvo o istinskom košmaru jednog
vremena, nasuprot pomalo već izbledelom znanju istorije i književnosti
stare Dubrovačke Republike.

DSCF3407.JPG
 

"Ko je bio gori, doli se okreće" -- nezaboravni stihovi nastali ovde i
mudrost koja je kao kletva sustigla počinioce zločina. Njih više nema,
a grad je skoro ceo rekonstruisan i ponovo blista u svojoj lepoti.
"Opusti se", kaže mi Brajan. "Ti nemaš ništa s tim."

DSCF3504.JPG 

 

***

Dok na česmi pred kapijom Starog grada točimo vodu, neko nas pozove po imenu:
"Brajan?! Snežana?!"
Okrenemo se i ugledamo Vojteka, našeg domaćina u Sarajevu. Kakvo
iznenađenje! U društvu je s mladom Amerikankom, Sienom. Nakon
dvodnevne posete Dubrovniku on  odlazi danas, dok će ona ostati i
sutra. Upravo su krenuli da još jednom prošetaju Starim gradom, pa ako
smo raspoloženi da im pravimo društvo...
Zašto da ne.

DSCF3398.JPG 

Siena se čini zanimljivom sagovornicom, posebno kao Brajanova
sunarodnica koja je takođe dosta putovala. Njenu brbljivost u početku
tumačimo kao uzbuđenje što je upoznala nekoga iz Bouldera, u kojem je
više puta boravila, i ushićenost što će je Brajan povezati sa svojim
dobrim prijateljima koji imaju firmu na Tajlandu, gde će ona uskoro
otputovati. No kada počne da svima upada u reč, da u sve što se samo
pomene ubacuje priču o sebi, shvatamo da je naporna za društvo.
Naš obilazak Starog grada pretvara se u svojevrsnu igru mačke i
miševa. Biramo uske uličice kako bismo se fizički razdvojili od
logorejične devojke, ali spasavamo se tek kada je Vojtek isprati do
njihovog apartmana. Siena ostaje unutra, a on kupi svoje stvari i žuri
na autobus za Sarajevo.

6441961375_3760811a48.jpg 

Prateći ga, Brajan i ja slušamo komičnu priču o ljubavnom promašaju.
Vojtekovo i Sienino poznanstvo počelo je otprilike onog dana kada smo
mi napustili njegov stan. Kumovala mu je Đulijet, u čiju kancelariju
je Siena bila došla tražeći smeštaj u nekom omladinskom hostelu. Dva
dana i dve noći Vojtek je proveo pričajući o svemu i svačemu s novom
poznanicom koja mu se veoma dopala. Njenu pričljivost tumačio je
željom da ostavi utisak, a i on je želeo da se prikaže u najboljem
svetlu, pa joj je predložio romantični vikend u Dubrovniku, koji
nijedno od njih do tada nije bilo videlo.
Ali kada su se obreli u gradu u kome su trubaduri ispevali neke od
najlepših stihova svojim zanosnim gospama, kada je raguzanska kaldrma
tražila da čuje samo šrkipu njihovih potpetica, a kamene kuće
zatvorile vrata i prozore u gospodskoj diskreciji, kada je dah bonace
trebalo da naruše samo njihova ustreptala srca, Siena je nastavila da
neumorno priča o sebi.

DSCF3421.JPG 

"Šta da radim s njom?" poslao je SMS Đulijeti, ne znajući kako da se
oslobodi devojke-napasti. "Nismo čak imali ni seks", požalio se sada
Brajanu i meni, i svi smo prsnuli u smeh.
"Barem si video jedan od deset 'must see' gradova", utešio ga je
Brajan. "Ti si ipak srećnik."
A mi smo to još više jer smo se sutradan vratili u Stari grad i
prepešačili ga uzduž i popreko. Popeli smo se na Peline, prisustvovali
basket-treningu podno Minčete tvrđave, nakratko izašli u gradsku luku,
pa se vratili unutra, šetkali se i promenadisali Stradunom, posmatrali
dečurliju kako sakuplja novčiće u Maloj Onofrijevoj fontani, popeli se
do katedrale i posedeli malo u njoj osluškujući molitvu jedne vernice,
ušli u dom Marina Držića, zadrhtali pred giljotinom negde kod
Pomorskog muzeja, našli ruševine još nekoliko kuća koje čekaju da budu
restauirane skoro iz pepela... Hvatali smi isečke svakodnvnog života:
mačke pred svakim vratima iza kojih se priprema riba, slučajne ulične
eksponate poput obične metle i peškira koji ovde postaju gotova
umetnička dela, mini-vrtove po stepenicama koji se propinju ka uskim
trakama svetlosti...

DSCF3461.JPG
 

I svuda smo zavirili i sve obišli u skoro poptunoj tišini, kao kakvi
hodočasnici. Jer kada se unutar istih zidina nađu katedrala, sinagoga,
pravoslavni hram i džamija, ono je svetije od bilo kog od tih
pojedinačnog svetilišta.

***

Ali Dubrovnik ne čini samo Stari grad.

DSCF3456.JPG 

Dolazeći iz pravca Neuma, s bosansko-hrvatske granice, učinio nam se
ogromnim, mnogo većim i razuđenijim nego što smo ga zamišljali. Novi
most koji je povezao Mokošicu i Gruž smanjujući udaljenost do i od
grada za desetak kilometara, deluje impresivno, ali potpuno odudara od
pejzaža u pozadini, pa se čini kao neko nakalemljeno, strano telo. S
poluostrva Lapad, gde smo kradom kampovali u autokampu koji zimi ne
radi a leti bismo za nas dvoje i jedan šator platili dvadeset pet
evra, imali smo odličan pogled na most noću, koji je osvetljen tako da
blešti nadaleko.

 DSCF3444.JPG

A Lapad nam je, nakon Starog grada, bio veliko otkriće. Oba dana
šetali smo pešačkom zonom i odlazili na plažu u lapadskoj uvali. Opšti
utisak da su južna Dalmacija a posebno Dubrovnik mondensko stecište,
potvrđivao nam se na svakom koraku: fensi kola, fensi garderoba, fensi
priče koje sam hvatala u prolazu. Pokazala sam Brajanu prstom na
jednu, slučajno izabranu devojčicu koju su mladi, supermoderni
roditelji ovde doveli za vikend, spremna da s eopkladim u to da odelce
na njoj košta više nego sve što nas dvoje skupa imamo na sebi.
Sledeći utisak je da su svi veoma ljubazni, konobari i prodavci
pričaju dobar engleski, i niko ni da trepne kada kažem da sam iz
Srbije. Moj strah bio je neosnovan.

DSCF3546.JPG 

"Opusti se", kaže mi ponovo Brajan. "Ti si ovde samo turista."
I ja ga poslušam, te počinjem naprosto da uživam u suncu, moru,
mirisima Dubrovnika -- bisera Mediterana.



 

Fotke iz Dalmacije su ovde.

Fotke iz Dubrovnika su ovde .



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 01:52 05.12.2011

Kako ko radi - kontrolise, pa i granice

ko u starom vicu.

Na medjunaronom simpozijumu Interpola u Parizu u hotelu foajea za vreme pauze sede:
Amerikanac, Francuz i Mujo.

Razgovor, pocne,- kako su oni cesto van kuce, na putovanjima koja traju nedelju, dve.
Zene im same i bez "nadzora".

Zabrinutost, "razbije" amerikanac.

Ja ne brinem; svuda sam postavio u kuci micro-camere, micro-prisluskivace. Nasamo, sve kuci preslusam, pregledam. Znam kad je ko dosao u kucu, sta je rekao i kada.

Francuz i ja. Nemam camere; ali imam micro-mikrofone svuda koji registruju svaki sum, uzdisaj. Sve preslusam.

Mujo kaze i ja ne brinem. Ja nemam te vase skupe dalavere; ali imam Fatu - komsinicu.

Ona sve zna i prati. Sad kad dodjem kuci, Fata obicno gleda sa pendzera.
U prolazu joj viknem; Zdravo Fato-kurvo stara.

Ja, Kurva ?!? A, tvoja zena Mujo?
Juce bio postar, usao ti kod zene; ostao dva sata. Prekjuce bio komsija, ostao sat.

Tako meni Fata sve izdeklamuje.



Fatin pendzer, sa tehnologijom - tkz Kibic fenster.






Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:11 07.12.2011

Re: Kako ko radi - kontrolise, pa i granice

49 41
ko u starom vicu.

Na medjunaronom simpozijumu Interpola u Parizu u hotelu foajea za vreme pauze sede:
Amerikanac, Francuz i Mujo.

Razgovor, pocne,- kako su oni cesto van kuce, na putovanjima koja traju nedelju, dve.
Zene im same i bez "nadzora".

Zabrinutost, "razbije" amerikanac.

Ja ne brinem; svuda sam postavio u kuci micro-camere, micro-prisluskivace. Nasamo, sve kuci preslusam, pregledam. Znam kad je ko dosao u kucu, sta je rekao i kada.

Francuz i ja. Nemam camere; ali imam micro-mikrofone svuda koji registruju svaki sum, uzdisaj. Sve preslusam.

Mujo kaze i ja ne brinem. Ja nemam te vase skupe dalavere; ali imam Fatu - komsinicu.

Ona sve zna i prati. Sad kad dodjem kuci, Fata obicno gleda sa pendzera.
U prolazu joj viknem; Zdravo Fato-kurvo stara.

Ja, Kurva ?!? A, tvoja zena Mujo?
Juce bio postar, usao ti kod zene; ostao dva sata. Prekjuce bio komsija, ostao sat.

Tako meni Fata sve izdeklamuje.








Hvala na podsećanju! Odličan stari vic. prevela sam ga Brajanu
srdjan.pajic srdjan.pajic 05:10 05.12.2011

bisage

Prokišnjavaju? Uh, pa to se bar lako sredi - kupi bre onu crnu kesu za djubre i onda sve stvari koje idu u bisage stavi u tu vreću, pa vreću u bisage, i nema da brineš. I ako Holandjani ili tako neki, krenu da ti se smeju ili da zanovetaju, nalupaj im šamare.

Sve ostalo je super zanimljivo, čak i ta davež Sijena, u gumanim čizmama (jel to ta, okruglasta pored tebe, na BW slici)? Ebale je gumane čizme, to je ovde već par godina hit. Ne mogu da im objasnim da se to koristi u kasapnici ili prilikom rada u kanalizacionim cevima i da NIKAKO ne može da bude modni hit. Ne znam tačno zašto, ali kad ih vidim, prvo što mi padne napamet je da upašem jaknu u pantalone, i stavim si kajlu sa krstačom koju nemam i odem takav da se upoznam.


krkar krkar 09:03 05.12.2011

Re: bisage

Ne znam tačno zašto, ali kad ih vidim, prvo što mi padne napamet je da upašem jaknu u pantalone, i stavim si kajlu sa krstačom koju nemam i odem takav da se upoznam.


Takvom bi ti garant dala.

Jedino što bi verovatno morao da je ugušiš jastukom da zaćuti
gorstak92 gorstak92 10:40 05.12.2011

Re: bisage

krkar
Ne znam tačno zašto, ali kad ih vidim, prvo što mi padne napamet je da upašem jaknu u pantalone, i stavim si kajlu sa krstačom koju nemam i odem takav da se upoznam.


Takvom bi ti garant dala.

Jedino što bi verovatno morao da je ugušiš jastukom da zaćuti


A Vojtek sve nešto na finjaka pokušavao (Dubrovnik, trubaduri, romantika...) i ništa. Pih.

Što se tiče Holandeza treba da se ugledate na njih i da nosite one fluoroscentne prsluke. To je mnogo praktična stvar.
Kad vozim noću i naiđem na biciklistu sa tim prslukom dođe mi da zaustavim auto i da mu se zahvalim.

Lep putopis.
Uživancija za čitanje.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:15 07.12.2011

Re: bisage

srdjan.pajic
Prokišnjavaju? Uh, pa to se bar lako sredi - kupi bre onu crnu kesu za djubre i onda sve stvari koje idu u bisage stavi u tu vreću, pa vreću u bisage, i nema da brineš. I ako Holandjani ili tako neki, krenu da ti se smeju ili da zanovetaju, nalupaj im šamare.

Sve ostalo je super zanimljivo, čak i ta davež Sijena, u gumanim čizmama (jel to ta, okruglasta pored tebe, na BW slici)? Ebale je gumane čizme, to je ovde već par godina hit. Ne mogu da im objasnim da se to koristi u kasapnici ili prilikom rada u kanalizacionim cevima i da NIKAKO ne može da bude modni hit. Ne znam tačno zašto, ali kad ih vidim, prvo što mi padne napamet je da upašem jaknu u pantalone, i stavim si kajlu sa krstačom koju nemam i odem takav da se upoznam.




Znam za foru s kesom za đubre, ali ja sam kupila ove bisage kao nepromočive (i tako ih i platila), pa je bilo prilično bolno razočarenje otkriti da je unutra SVE mokro. Sad su stvari upakovane u te vreće, a kad očekujemo kišu, onda prebacim i dodatnu mušemu preko bicikala.

Gumkene čizme! Da, i Brajan mi je potvrdio da je to ultra-giga hit u US. Šta reći o blesavim Amerima sem da nikad nisu imali stila

Veliki pozdrav iz Skadra
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:18 07.12.2011

Re: bisage

gorstak92
krkar
Ne znam tačno zašto, ali kad ih vidim, prvo što mi padne napamet je da upašem jaknu u pantalone, i stavim si kajlu sa krstačom koju nemam i odem takav da se upoznam.


Takvom bi ti garant dala.

Jedino što bi verovatno morao da je ugušiš jastukom da zaćuti


A Vojtek sve nešto na finjaka pokušavao (Dubrovnik, trubaduri, romantika...) i ništa. Pih.

Što se tiče Holandeza treba da se ugledate na njih i da nosite one fluoroscentne prsluke. To je mnogo praktična stvar.
Kad vozim noću i naiđem na biciklistu sa tim prslukom dođe mi da zaustavim auto i da mu se zahvalim.

Lep putopis.
Uživancija za čitanje.


Mene Vojtek neodoljivo podseća na Simpsona

A prsluk ja nosim, čim se smrači.

Hvala na čitanju i komentaru
49 41 49 41 15:11 05.12.2011

Korcula - Vela Luka

Dopeljali smo, tada (davno) iz Orebica u Korculu.

Majsko jutro je kisilo, pa smo "migoljili" s kafe, na expresso, ...; pa, opet expresso - "zacinili" lozom.
Za podneva smo resili; kada je sunce granulo, da "razvucemo" do Vela Luke i nazad u kamp.

Bio sam skeptik, gledajuci na sat 1:20; kad smo zajahavali bicikle, bez bisaga.

Usledili su dugi usponi, 5-7 km; pa zvizduk vetra oko usiju niz nispone.
Smenjivali su se jedan za drugim.
U polustojecem stavu na biciklu - dugo, dok natkolenicne tetive s koro ne popucaju - uz, pa kratko odmaranje - niz.

Na, slepom zavrsetku u Vela Luci; kao i obicno, Slovenka insistira da nismo rucali-samo bio tanak sendvic i to jos jutros, ...

Niza, s koro za glavu od mene; a, moze pojest' i popit skoro duplo - vise od mene.

Dzaba, meni prica; da nam rucak mora biti "tanak". Da ga nikako ne smemo zaliti vinom, ostavicemo to; za drugi put ... obilni rucak, sa crnim - teskim vinom.

Ceka nas 63 km gudura za nazad, noc ce, sve poprimi drugu dimenziju... duge siluete obronaka sa tamnim "mrljama" na putu.

Gluvo doba noci, kad se u trku svlacimo i bacamo umorni na vrece.

Bolni grcevi u listovima nogu; "kolutaju" za mnom - do sna.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:16 07.12.2011

Re: Korcula - Vela Luka

Lepa priča, kao i uvek.

Hvala!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana