Aranđelovdan (21.11) 2008. godine, dan kada sam se registrovao na blog (u poslednjih nekoliko meseci na mom profilu piše 22.11, ne znam zašto, nije ni važno). Na jednom kraju sobe, ispred troseda, sedi moja žena. Na drugom kraju sobe sam ja. Sedim na podu i zovem ćerku da priđe. Krenula je od svoje majke ka meni, korak po korak. Došla je do mene i zagrlila me. Njeni prvi koraci. Sa dve godine i osam meseci. Zatim se vratila kod majke, pa opet kod mene, ni sam ne znam koliko puta. Šetala je tako sve dok nije bilo vreme da krenemo kod kuma na slavu. A pre samo godinu dana lekari su nam govorili kako nam je svima cilj da stane na noge do trećeg rođendana.
Potaknut neverovatnom količinom agresije i suštinskim nerazumevanjem i nedostatkom empatije u komentarima na Brajovićevom blogu, osećam se pozvanim da iznesem neka svoja fragmentarna razmišljanja:
1. Poslednjih mesec-dva bavim se inte
gracijom jednog izlečenog narkomana
Država je namerna da skupi oko 620.000 evra. Od građana. Na dobrovoljnoj bazi, naročito ako to građani ne primete. Pomoću doplatnih poštanskih marki. Onih marki koje su ovde pominjane kao jedan od načina na koji bi država mogla da pritekne u pomoć teško bolesnoj deci. Te poštanske marke su izdate i prodaju se na osnovu uredbe objavljene u Službenom glasniku br. 44/2013, pod zvaničnim nazivom Uredba o izdavanju doplatne poštanske marke »IZGRADNJA SPOMEN-HRAMA SVETOG SAVE«.
Edit : Što bi rekla ona stara pošalica Nadrealista sproću Sutjeske i izvlačenja Vrhovnog štaba iz obruča :
"Švabe, Švabe...po - gle - da - jte se - ma - for !" ...dakle, ovde imamo nešto slično, zahvaljujući Najvećem i Najmaksimalnijem Čarobnjaku Bloga - maksi83 : semafor koji se apdejtuje na 3 minuta i koji daje trenutni rezultat opredeljivanja blogera za i protiv đačkih uniformi. Hvala, makso !
Kada se na jednom Unfuckable blogu, i pored već prisutnog i uredno najavljenog domaćina, pojave Exitus letalis, Drago Kovačević, ex – lektorka, dsandic, Spiridon, mariopan, angie, A. Stošić, drug.član...(dodajte po volji)
аутор Едриан Барнет:
"Често ми се говори да поштујем веровања других. То звучи сасвим разумно - на крају крајева, људи треба да буду слободни да верују у шта год хоће. Међутим, ствари нису тако једноставне као што се чини. Људи ће углавном поштовати право других да верују у нешто у шта они не верују али је мало вероватно да ће поштовати само то веровање. На пример, у политици, различите групе имаће дијаметрално различите ставове и сматраће да су њихови неистомишљеници у жестокој заблуди. У демократији су дозвољена сва политичка становишта (макар у теорији), чак и она која за већину могу бити дубоко увредљива. Сматра се савршено прихватљивим да политичке странке једна другу пљују, као и да се јавности објашњава колико су глупа и небулозна гледишта друге стране.
Roditeljstvo je jedan od ekstremnijih sportova, u odnosu na koji akrobatsko skakanje padobranom ili bacanje sa mosta u ambis stilom jo-joa predstavlja igranje šaha u vakumu, a Indijana Džons je penzioner u poseti banji...Ali ako se nađe dobra duša i glas razuma ravan pričasepostojećem bogu, da vam otkrije tajnu nesmrzavanja bebe u julu ili vam pomogne da zbog bebećeg ojeda ipak sklopite noću oči, možda vam otkrije i da deca kad su gladna ipak jedu, kako se smiruje temperatura konkurentna Etni, a treći zubi ni zaposlenima u cirkusu ne rastu, e onda taj božji glas, spreman da se javi i pomogne svih 37 sati koliko traje roditeljski dan treba čuvati i sačuvati. Nema para kojima se može izmeriti roditeljska zahvalnost. Zahvalnost budućnosti da ni ne pominjem. A, takav glas je upravo HALO BEBA, koja bi mogla da nestane zbog onoga čime se ni reč "dete" ne može meriti, zbog - para.
Na Vis sam otišao sam, niko me nije pratio, nije bilo suza, zagrljaja, čak ni rukovanja. Na aerodrom sam krenuo autobusom koji sam uhvatio ispred Crkve Svetog Marka. U avionu za Split čitao sam Jatovu reviju, tekst Mome Kapora koji je uz povišen sentiment obrađivao fenomen majčine turšije. Onda sam gledao kroz prozor prebirajući pogledom po redovima cirusa i stratocirusa. Potom sam se prebacio u sedište do prolaza i poslednje minute leta proveo razmišljajući o nikad do kraja rastumačenom fenomenu seksualnog magnetizma stjuardesa. U Splitu sam kupio Politiku i popio duži espreso
Ne bih da dramatizujem, ali od kada su počeli nemiri u Libiji brinem za g. Čera. Oni koji su duže na blogu vrlo dobro znaju da g. Čer nije redov, kao izvesni Ryan. G. Čer je građevinac koji godinama gradi puteve na Malti, a od prošle godine u Libiji. Iako je godinama fizički na Malti, a sada u Libiji, g. Čer je uvek svim srcem sa svojom porodicom u Novom Sadu, a ponekad i sa nama na blogu pišući sa Malte i iz Libije setne i duhovite tekstove o svom rodnom Čereviću, malom mestu u Sremu.