Пространи трг око бисте радничког вође још увек је био заковитлана црна рупа. Пунио се и празнио у напетој вреви, вртешка возила је отицала кроз шест прстију положених на њега. Није било продаваца вечерњих новина и узвикивања наслова, велики сат више није висио на средини заклаћен на ветру; са бронзаног чела вође сливала се опора туга новог миленијума и са бркова капала на трг.
Kongres studenata nekakvih nauka, u povratku, sa Kopaonika, četiri autobusa intelektualne elite zaustavljaju se na nekom odmorištu, ili pumpi, podatak iščileo iz pamćenja, otegao se red ispred sanitarnih prostorija. Prva na redu ispred rajskih dveri je studentkinja treće godine, posle urednog petnaestominutnog čekanja. Iza nje je, takodje, dugačak red. Tri ženske osobe prolaze pored reda i jedna od njih kaže:
“Mi smo nastavno osoblje, mi ćemo preko reda. Ne smeta vam, je l’ da?“
„Meni smeta. Mi svi čekamo u redu već 15 minuta.“ kaže studentkinja.
One, svejedno, ulaze.
nisam slušala radio.
uvek sam volela da sebi puštam životni saundtrek:)
jedini izuzetak su godine studija kada je bilo komplikovano
nositi opremu i nosače zvuka po podstanarskim sobama.
Bio sam iskren: Nije mi na pamet padala sve do večeras kada ste se vi javili.
Počela je da me nagovara da je zovem. Insistirala je da zapišem njen telefonski broj. Posle njenog: Hajde dođi, on je.... sledilo je: Opet je pobegla! I pored toga tražila je od mene da je zovem.
Kazao sam da ne želim da budem grub ali sam odbio, Uostalom,
Eto, šta ćeš, sve reke teku nekuda, pa je tako i ova životna otekla u nekom tajanstvenom pravcu.