Nisam ga pročitao, ne nameravam, neću, čemu? Čuh tu i tamo ponešto a dovoljno imam godina, znam gde živim te mi nije teško shvatiti da sam/smo najebali. I radnici i mi penzioneri i svi ostali zaposleni koji nisu rod ili pomozbog nekome iz vlasti.
Jebote, pa gde to ima na ovom dunjaluku da se budžet jedne države, puni novcem koji se oduzima zaposlenima i penzionerima?! Sad se setih mog kolege, a bejasmo mlađani i besmo otišli da podignemo lovu za likovnu koloniju, kad pred poštom red penzionera od jedno 300 000 ljudi! Ovaj blesav kako ga bog dao, razdra se iz sveg glasa:
Leto `42. , ma cela `42., bilo je nekako bezlično. Ni jedan dogadjaj nije ostao u porodičnom sećanju kao ključan. Svako je imao svoju malu priču, neku podeljenu sa ostalima a neku baš i ne. Ono što je bilo zajedničko svim tim pričama bilo je lagano navikavanje na okupaciju.
Bane je redovno išao na posao a Nedeljom popodne i na Hipodrom ali nije video ni jednu trku; honorarno je radio na kladionici. Mogao je da čuje samo navijanje publike i neverovatno brzo mlevenje spikera; posle završnog kreščenda kojim je izvikivan pobednik začule bi se psovke onih koji su se kladili na pogrešnog konja. Kolko li će tek psovanja da bude posle rata, kad se vidi ko se kladio na pogrešnog konja; najbolje je ne kladiti se uopšte, razmišlao je dok je u džepu stezao nekoliko novčanica dobijenih kao honorar.
U životu sam neke stvari radio premalo, neke taman koliko treba, a seobe spadaju u onu treću vrstu. Broj prenešenih ali nikad otpakovanih paketa se sa svakom selidbom uvećavao, a lenj kakav već jesam neke od njih nisam otvarao već dvadesetak godina. A drugo što treba da se zna je da sam kao mladi junoša pisao neku kao poeziju, mislio sam u ta doba dosta dobro o njoj, ali sam prestao sa tim kada sam napunio 24. To se nimalo slučajno poklopilo sa prvih nekoliko meseci
Raspravljamo o svemu. Politici, bozonima, da li je neko glup ili pametan, pismen ili nepismen, da li moderacija sme ili ne sme ....
A onda otvorimo oči i vidimo ovo.
Vidim da su sve te rasprave zapravo bežanje od ralnosti koju gledamo oko nas. Lakše je lagati sebe, lepše je.
I
Jednom je Danil Harms bio zaljubljen u neku ženu.
U jednoj knjizi pročitao je kako da bi mogao da bude sasvim kreativan čovek prvo mora da se zaljubi.
Zbog toga je Harms odlučio da pod hitno mora da se zaljubi.
II
Danil Harms je bio mnogo zaljubljen u tu ženu ali uopšte nije mogao da se seti šta bi sa tim novootkrivenim osećanjem mogao ili trebao da radi.
A pošto nikad pre toga nije bio zaljubljen ─ Harms čak nije bio siguran ni u to da li je osećanje koje ga je iznenada obuzelo uopšte moglo da se nazove ljubavlju.
Ne znam koliko ste primetili: ove godine sam postavio samo jedan blog o ptičarenju. Jedan jedini!
У мојој школи приближава се време реизбора за место директора.
Кога год да питаш да ли ће се пријавити на тај конкурс, свако каже:
"У оваквом систему? Са оваквим људима? Не пада ми на памет! Шта ће ми то у животу!"
Чак и тренутни директор изговара те исте реченице...