Jutro osvanulo zamuceno gustom Bosforskom maglom, koja se bogami odrza sve do negde 11 sati. Uturim lap top u ranac I posle dorucka krenem niz glavnu dzadu. Uz put se setih da sam sinoc prosao I zavirio ali nije bilo mesta igla da padne, u Kahvu uzivalaca Nargilskog duvanjenja. Opio me prijatan slatkasti miris dima cija se sinocna gustoca mogla mirne duse nazvati Dimnom zavesom. Dotabanam ja do Kahve, provirim, natkriveno dvoriste skoro prazno, dva momka na secijama sa leve
Za naslov sam uzeo rečenicu iz knjige PRONAĐENO VRIJEME II Marsela Prusta. I u Prvoj i u Drugoj knjizi, Prust se, pronašavši vrijeme, iščuđava, zapanjuje, ne može da veruje, šta je vreme kadro da svojim protokom učini od ljudi. Došavši posle dugo godina na veliki skup nekada mu poznatih ljudi, ima utisak da prisustvuje maskenbalu, nikoga ne prepoznaje,
Obradujem mu se. Zavoleo sa ga odavno i uvek se lepo ispričamo i izrazgovaramo. Ništa kliše, šema, ne, dijapazon tema je beskrajno širok. I on i ja imamo ogroman broj podupirućih priča o temi koju načnemo. Evo pre neku noć, na otvaranju izložbe našeg kolege, izađemo iz galerije da zapalimo, svež vazduh je zdrav za pluća, kaže, s nama koleginica kojoj sam morao da pridržim čašu vina dok zapali cigaretu, načnemo temu o piću iako ja ne pijem već 16 godina a i on stišao iako nikad nije bio akoholičar, uživao, znao da pije.
Ili srpski rečeno MOĆ PROTIV NEMOĆI, još jasnije, MOĆNI PROTIV NEMOĆNIH! Spadam u ove druge. Ne zato što se tako osećam, što nemam fizičku i mentalnu snagu, naprotiv! Ali u ovoj državi i ovom gradu (Beogradu) imam ulogu Sizifa koji nikako da odkotrlja svoju kamenčinu na vr’ brda, jer MOĆNI zvani VLAST s zluradošću kombinovanu s pakošću i zlobom, to im ide u opis radnih
Jeseni, nadam se da će te ovo bar oraspoložiti, obećao sam ti. Ovaj tekst sam pisao 1975 godine i skoro sam ga pronašao. Verovatno sam imao potrebu da zabeležim i sačuvam od zaborava to doba, sebe i moje prijatelje sa kojima se već godinama ne viđam. Razvejalo nas na sve strane.
1966 godina je, sedimo kod Ace Pandura, pijemo Čačanku, tek će Peca: Koja je to reč a jedina je u srpskom jeziku, srednjeg je roda
Pala mi je na pamet misao koju sam hteo da zapišem ali mi je pobegla! Sada zapisujem da mi je pobegla. Koliko se sećam ovo su reči Bleza Paskala.
Sećam se jedne karikature iz Paris Match-a iz šezdesetih godina, imala je osam sličica: Ide čovek i kaže: Cogito ergo sum. Sledeće sličice ga prikazuju snuždenog: Ja ne mislim dakle... u sedmoj sličici čovek kaže: Ali kada sam rekao: Mislim dakle postojim, ja sam (po)mislio, dakle postojim! U osmoj sličici ga vidimo kako veselo, ponosno korača.
Misli su čudo neviđeno! Njihova brzina
Pažljivo, nogu pred nogu spuštam se niz padinu strmim uskim puteljkom, kozjom stazicom, često mi noga sklizne niz sitne oštre kamenčiće, jedva održavam ravnotežu. Godina je 1993 i još sam gibak i spretan ali da je bilo mučno, bilo je! Gledam drito ispred sebe i tek s vremena na vreme zastanem i pogledam oko sebe, osvrnem se, nisam daleko odmakao. Nastavim i posle petnaestak minuta vidim seljaka, čoveka koji seda ispod omalene šljive
Bio je u Biblioteca Nazionale Marciana, kao što joj je napisao u mejlu. Biblioteku nije bilo teško naći, oboje smo dobro poznavali Veneciju. Znao sam da je zgrada Biblioteke Marciane, delo Jacopa Sansovina, koji nije stigao da je vidi završenu ali je njegov naslednik Vincenzzo Scamozzi preuzeo izgradnju dodatnih pet odeljaka, u skladu sa Sansovinovim duhom, time je zgrada dospela do obale kanala i postala komšinica Sansovinove kovnice
I am he as you are he as you are me
And we are all together
See how they run like pigs from a gun see how they fly
I'm crying
U mikronskom delu sekunde, u trenutku kad je desnom slepoočnicom dotakao beton, osmehnuo se: Gotovo je!
Mrak, tama, crnilo...sakrili su od njega krv koja je počela da mu kulja iz usta, da curi iz ušiju i nosa, raspukle lobanje. Miša je skamenjen, razrogačenih očiju klečao pored motora. Više nije mogao da čuje, posle nekoliko sekundi, Mišin promukao krik: Upomoć! Ljudi upomoć...ubio se...skočio je...
Svog prvog