Beograđani kažu da je Beograd njihov grad pa se može zaključiti da oni, izgovarajući to, misle da su vlasnici grada, što nadalje podrazumeva, ili bi trebalo, da prihvataju prava i obaveze koji iz toga slede. U stvarnosti i pored uverenja o posedovanju, oko tog vlasništva vlada konfuzija i nerazumevanje. Izgleda da Beograđani to "naš" shvataju pre svega samo u granicama svoga stana, a sve okolo, pa i stepenište kojim se do tog stana dospeva, ne doživljavaju kao deo svojine i zato ne osećaju niti snose nikakvu odgovornost ni obavezu, jer ako nije "naše" postoji neko,
Narod se nađe ovde odjedanput obezglavljen a posledice strašne, niti da gleda, niti da diše a usta za reći, popiti i pojesti štogod odoše u bestraga, mišljenje do sada nije preterano upražnjavano pa oko toga bar nije bilo nekog zakeranja.
Nadvila se neka sumorna maglina nad ljudima i dođoše oni da spas potraže i dočeka ih Jedan od zaduženih za narod, prvi u rangu iz koga je iskrilo iskustvo stečeno preturanjem preko glave toliko toga, od radikalnih svetonazora, onda činjenja u levom mišljenju sa predznakom nacionalnog, pa doticanja demokratije u prolazu i najzad dosezanja do uzdržane evropejske provinijencije. Zaista, iako bez glave, narod je instinktom osetio gde treba da priđe i izlaz iz magle zatraži.
Zavapi narod mahanjem ruku pred Jednim od zaduženih jer govor narodu beše uskraćen a on, Jedan odgovoran i preduzetan, obuče baštovansko odelo, zaseja u bašti seme za naglavljivanje obezglavljenih,
Svaka sličnost sa ličnostima čija imena vam mogu posle gledanja stripića pasti na pamet je isključena. Ako vam ipak neko ime padne na pamet i dotakne vas, onda je to vaš problem, znači da ovu zajebanciju shvatate za ozbiljno, uzmite jedno pićence i ajde opustite se, sutra će biti neka nova ... Ama ovo su samo španska sela ... ! U Španiji, naravno ...
Komšija iz kraja, tu oko Botaničke bašte, priča kako je je ponesen radoznalošću obilazio Evropsko prostranstvo, posetio je prvo Pariz, otišao vozom do Amsterdama, pa autobusom do Kopenhagena i posle je pio pivo u Pragu. Usput, u povratku ka Beogradu prominuo je Frankfurt, Minhen, Beč i Peštu ali i još neke gradove ne manje poznate koji su uvek usput u toj prenaseljenoj Evropi te se ne mogu mimoići, ali mu je bilo smorno da ih sve imenuje i nabraja. Putujući, kaže komšija, gledao je, razgledao, zagledao i ponekad prepoznavao slike gradova sa razglednica, turističkih flajera, slikice sa ekrana kompjutera ili televizora, pamtio je ambijente, atmosferu po ulicama i kafanama, pardon, kafeima i sve mu je to ličilo na opuštenu atmosferu u kojoj se nije osećao strancem. Prepisivao je viđeno u svoju virtuelnu beležnicu da ima o čemu da priča kad se kući vrati.
U praksi života sve to izgleda i jeste drugačije, planove za gradske četvrti i razna zdanja sačinjavaju arhitekti pošto su dobili zadatak od naručioca koje zlonamernici nazivaju investitorima uvek sa dozom pežorativa u misli i glasu, onda sačinjeno delo proveravaju različite komisije ustanovljene da zastupaju javni inters, zakonske uzuse i uopšte sve što bi moglo da pomogne u proveri da li je tvorac ponuđenog rešenja na prihvatljiv način odgovorio zadatku, o ekologiji i zaštiti kulturnih dobara da se i ne govori.
Otvorim prozor neko jutro da provetrim sobu i ukaže mi se, a bilo je izuzetno rano, jedan prizor, scena, događanje, eukaliptus, možda šljiva, nisam mogao da odredim iako sam ceo dan potrošio na pokušaj razumevanja i onda …
EEEEEEj, naaarooode moooj i braćo moja, okupimo se oko ovog svetog stega, donesite ispod njega svoju herojsku srcad da branimo otadžbinu, jedinu koju imamo, vratimo svoje ime i čast na kartu sveta odakle zlotvori pokušaše da nas izbrišu, da opet kao što beše nekada jedemo zlatnim kašikama, pomerite zato svoju dupad da opravdate nebesnost koju nam odavnina pretci podariše i budimo ih dostojni, vratimo naše granice na daleke horizonte gde nekada behu, pod ovim stegom ćemo junaštvom opet steći naše bogatstvo i nikada više nećemo ići golokuri, ej, opet kažem, otadžbina zove, ne oglušite se da ne bi posle sebi spočitavali kad oni koji sada priđu budu blago delili.
Ama narode moj, šta je bre ovo sada, šta činite, steg nije za to, tu je da nas okupi i ohrabri danas kad su svi protiv nas, manite se sada krojenja i šivenja, morate biti strpljivi i golokuro čekati da vaše herojstvo bude nagrađeno njihovim gaćama po evropski dezeniranim …
Jbga, izgleda da mi ne veruju … ustvari, ok je, genetska stvar a dijagnoza je “daj dok ima” … ovi zaista brzo uče, savladaše lekciju za ciglo par stotina godina …
… dođe veče i odoh na piće sa drugarima. Pričam šta sam zorom video a oni kažu da je to ovde uobičajena slika, pogotovo kad kao neka budala otvoriš prozor tako sabajle …
Zabeleženo ovih dana ... užurbano i predano pedalisanje ka horizontu gde obitavaju sreća i obećani prosperitet i evropejstvo ...
svako upoređivanje i traženje sličnosti sa lokalnom situacijom bi se moglo oceniti kao zlonamerno i nepatri(j)otsko mišljenje ...
Postavilo se pitanje, onomad tokom nekog sedenja, da li je ovo što se sada događa sa tenisom, fudbalom, boksom, košarkom pa čak i atlletikom, uostalom, sportom uopšte, još uvek sport po klasičnoj odrednici. Bilo je raznih reči i nije baš sve bilo jasno, smućeni neki iskazi, dosadni stereotipi mnogo puta kazani. Priča o novcu koji je preovladao, pa onda o sportskom biznisu gde je sportski rezultat postao roba na tržištu i o povratku gladijatorske šeme. Ali bilo je i nekih reči o posledicama takovog stanja.
1/ Savremena trgovina ljudima, sportiste prodaju kao nekada što su se prodavali robovi na tržnici. Oni pripadaju klubu, menadžeru ili već kome i stavljaju ih u vitrinu kao robu na biranje sa sve istaknutom cenom. Zbog svoje pozicije u izlogu nemaju prava da odbiju kupca jer su na to prisiljeni uspostavljenim sistemom i pristali su da bi uopšte opstali u poslu kojim se bave.