Društvo| Ekonomija| Moj grad

Nostalgija srce izjeda ...

Đorđe Bobić RSS / 02.05.2013. u 08:47

Beograđani često kažu da im je veoma teško i da pate, osećaju duševne boli kad se ruše stare zgrade ili čak i neki kvartovi i kada se tamo, umesto onog šte beše nekada građeno, niču nove kuće i menja se lik naviknute urbane matrice. Vračara, na primer, mada i sa drugim krajevima po gradu nije drugačije. Nostalgija progovara i racionalni razlozi su tada u drugom planu ili se uopšte ne pominju jer i kad racionalno krene da razlaže detalje i sve što se tom prilikom razmatra mogu ponekad da budu ubedljiviji od nostalgije a koju ipak osećaju samo starosedeoci, ovi novi klinci to ne razumeju i njihovi predlošci za nostalgiju su sasvim drugačiji. Građani imaju utisak da se prošlost, događaji koji su nešto značili u predhodnom vremenu, koji su se desili baš tu a bili su važni za njihove živote, rušenjem i uklanjanjem zgrade, promenom izgleda grada, zauvek briše, a samim tim i njihovo sećanje ili oni sami jer su bili učesnici događaja koji se tu zbio. Naravno, zaboravljaju da je matrica grada ili kvarta u kome su odrasli samo pre manje od jednog veka bila poljana ili naselje seoskog tipa, pa je uznapredovalo a što učiniše njihovi pretci.

 

U neko predhodno vreme, devedesetih, kada je društvena svojina još bila u snazi, ali na izdisaju, građani su brinuli brigu o svemu i ulagali značajan napor koristeći razne načine, uglavnom sastanke po mesnim zajednicama ili peticije da bi po svaku cenu očuvali parcele od urbane inicijative i eksproprijacije, čekajući bolja vremena.

To je bilo vreme kada je država mogla da udradi eksproprijaciju, izgradi nešto a stanovnike porušenih zgrada raseli bilo gde, iz centra gde su živeli decenijama na Vidikovac na primer.

Tada je očuvanje čaršijskog urbanog tkiva, malih zgrada sa dvorištima, česmom u sredini bila primarna stvar, nikako nije bio dobro viđen predlog da se umesto prizemljuše planira petospratnica i svi su bili jednoglasni kad je to bilo u pitanju. Ključna reč pritom bila je očuvanje kulturnog nasleđa i identiteta grada a koje su naučili od građanski i društveno angažovanih znalaca tih reči.

Primer za takvo ponašanje je viđen negde početkom devedesetih kada je urbanistički plan za Vračar bio izložen veoma oštroj kritici jer je predviđao da se male porodične zgrade izgrađene početkom dvadesetog veka mogu zameniti trospratnicama kao nastavak procesa koji je započet tridesetih godina prošlog veka uz uslov očuvanja parcele i tradicionalne ulične matrice. Kritika je insistirala na zahtevu da se tu ništa ne menja jer bi se tako uništio „duh“ Vračara i njegov identitet.

Posle je promenjena državna politika u vezi sa svojinom, građani postadoše, hvala Bogu, suvereni nad svojojm imovinom pa se odmah i njihovo viđenje urbaniteta Beograda promenilo. Njihove male zgrade nisu mogle da se ruše bez njihove saglasnosti i onda su mogli sa investitorom da trguju oko svog učešća u novoj zgradi. Novi kvadratni metri donosili su lep prihod građanima te zaboraviše borbu za očuvanje „autentičnog“ Beograda i takvih njegovih vrednosti.

Opet primer. Početkom dvadeset prvog veka, dakle, deset godina kasnije, revizija istog plana za Vračar je ponovo bila kritikovana, ali zbog toga što je i dalje urbanista insistirao na trospratnicima a kritičari, uglavnom vlasnici malih kuća, nisu time bili zadovoljni, tražili su značajno povećanje visine zgrada i unosnije iskorišćenje svojih parcela. Od nostalgije i „duha“ mesta nije ostalo mnogo, preovladao je lukrativni poriv, što je sasvim ljudski, reklo bi se.

Da ne bi sve bilo ogoljeno i dosadno, građani su skloni da svoj pogled usmere ka parcelama u neposrednom okružju i da gunđaju kada komšija gradi ono što su oni već učinili na svojoj parceli, ili pak imaju nameru. Svest o svojini ograničena je na sopstvenost, a sve okolo je i dalje „naše“ i tu se ima pravo na primedbu, tuđa svojina nije još uvek dobila pravo građanstva, a nostalgija i duševni bol koji izaziva promena prenesen je sa svoje parcele na komšijsku ili već neku drugu, samo na mom placu mora da se čuva istorija ali samo do dobre ponude nekog investitora.  

Isto tako, javni prostori koji se formiraju radi novih ulica ili proširenja postojećih, za pozicioniranje javnih objekata, škola, obdaništa ili parkova predmet je veoma žučnih rasprava i protivljenja, mada svi kažu da su takvi objekti neophodni i baš je dobro što je tako predviđeno, ali ne mora to da bude tu, baš na mestu gde je „naša“ pacrela, kod komšije je mnogo bolje jer je tamo teren pogodniji za zidanje opšte korisnog zdanja. Razlog za ovakav stav građana je i ovde potaknut lukrativnim potrebama pa se opšti interes stavlja u drugi plan ili se posmatra kao nešto što ugrožava ličnu slobodu, prava na svojinu, ili se smisli neki drugi razlog, nostalgija, očuvanje nasleđa.  

Da bi očuvali svoj dignitet i da bi otklonili sumnju u svoje dobre namere prema opštem dobru i gradu, građani svu odgovornost uglavnom prebacuju na investitora kao zločastog činioca i uzročnika promena i uništavanja kulturnog miljea koji urbana matrica ima. Nostalgija se pretvorila u hipokriziju, nađen je krivac i izložen na stub srama, on pokriva glad za profitom i čini građane čiste pred Bogom i ljudima, i pred Beogradom, naravno. Zaboravlja se da je svaki građanin koji je prodao svoje imanje investitoru samim tim postao investor i aktivni učesnik u promeni i uklanjanju urbaniteta koji budi nostalgična sećanja i mami suzu u oku.

Naravno, u životu sve ima svoju cenu pa i urbanitet grada, nostalgija i žal za prošlim vremenima i želja za očuvanjem istorije grada. Može se govoriti o nostalgiji kao ispriki, a cilj je zaštita lične svojine, što je inače sasvim legalan poriv i obaveza čak, ali i o stepenu urbane kulture i razumevanja grada. Urbana kultura podrazumeva ne samo poštovanje pravila života u gradu sa aspekta pridržavanja urbanističkih pravila, gradske higijene, parkiranja ili nešto slično. Mnogo važniji je odnos prema zajedničkim potrebama, javnom dobru i kada to bude etablirano kao deo građanskog doživljaja grada, onda će i nostalgija za prošlim biti iskrena i u pravoj meri utkana u razmišljanje o Beogradu. Nije sporno da se pojedine zgrade ili čitavi kvartovi čuvaju kao zaštićeni gradski prostori i dobijaju epitet zaštićenog kulturnog dobra i da takve prostore treba da čuvaju ne samo grad i institucije već i građani bez obzira što im to ne daje priliku za poboljšanje sopstvenog materijalnog stanja. Kada i ovo prihvate građani će uznapredovati u svom građanstvu. Dotle, treba biti strpljiv, na građanski način.

 

 

 

 

 

 

 

Atačmenti



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelena Pavlović Jelena Pavlović 12:08 02.05.2013

Kolorado

Problem su seljacki mentalitet i pohlepa. A, sa druge strane, grcajuca drzava koja gleda gde ce i kako da rabne sa porezom koji namece gradjanima sa kucama i bastama. Ni jedna zgrada nije zaustavljena na petom spratu. Tzv. mezonini se prodaju odmah, a onda ostali stanovi. Gospodine Bobicu, molim vas prosetajte Vracarem koji je svima trn u oku i bas bi da ga rascerece, ako mogu, pogledajte prostor oko Kaleniceve pijace, a posebnu paznju obratite na zgradu koja je onoliko izasla na trotoar, a sa druge strane je zagradila malu kucu sa kupolom. Ne morate cak ni da hodate, samo sedite u kafanu Kalenic i bacite pogled na ugao Krunske i male ulice koja je sece. Pogledajte, molim vas, tu zgradu, pa kao esteta, umetnik, pokusajte da je analizirate.
Đorđe Bobić Đorđe Bobić 12:30 02.05.2013

Re: Kolorado

Gospođo Pavlović, to sa gledanjem te zgrade nije lepo od Vas , zar želite da pogledom na tu nakazu pokvarim dan, mada treba biti oprezan, ima ih još ponegde i vrebaju ... Samo mala opaska, ipak glavni inicijatori takve gradnje i dogradnji su razni investitori i vlasnici nekretnina a država im samo iz drugog plana pomaže i onda plan i nije tako bitan za njih mada postoji. Ništa bolje neće biti dok ne počne striktna primena zakona a onda će valjda i ovi polugrađani svesti svoju pohlepu na razumnu meru.
mariopan mariopan 20:24 02.05.2013

...

Volim stare zgrade.

One imaju svoju davno zasluženu lepotu i ne moraju da se nadmeću sa modernim lepoticama od stakla i betona. Po mome, one uvek pobeđuju.


To su građevine sa dušom, sa dostojanstvom, graciozne lepotice iz prošlih vremena koje daju šarm celom gradu. Udaraju u tanke žice nostalgije, zadivljuju lepotom i istorijom koju ćuteći, samo svojim postojanjem mogu da pričaju.

Zato ne volim kada nestaju, kada ih u prah i pepeo pretvore zarad neke nakaradne, trenutnim hirovima mode, ili hirom lako stečenog bogatstva i nedostatkom ukusa diktirane, rugobe.

Đorđe Bobić Đorđe Bobić 21:05 02.05.2013

Re: ...

Volim stare zgrade.

Delim to osećanje ali ne tako radikalno. Prvo nisu sve stare zgrade okićene epitetima koje nabrojiste ali ni nove, nastale na njihovom mestu nisu uvek nakaradne, naprotiv, ima veoma uspelih primera savremene arhitekture. U svemu treba imati mere jer novo doba dolazi i to ne samo u naše vreme. Oduvek je tako bilo, u gradovima po Evropi isto se događalo, menjale su se kulture i novo nastala doba nisu uvek imala pijeteta prema zatečenom.

Civilizacije su nastajale ili nestajale u borbi za gradski prostor. Ovde u Beogradu, na primer, problem je u velikom vremenskom periodu kada vlasnici zgrada nisu bili vlasnici, njihovu ulogu je preuzela država na silu ali i brigu o kulturnom nasleđu. To nije bilo savršeno ali je nekako funkcionisalo, znalo se šta je zaštićeno a šta nije. Posle je vlasništvo vraćeno pravim vlasnicima i oni su počeli da budu grubi sa arhitektonskom zaostavštinom, naravno, iz lukrativnih razloga, izgubili su osećaj vrednosti, novac je postao veoma važan i samo novac a država nije imala snage ili nije htela jer je imala svoj interes u tome da bude čvršća po pitanju zaštite.

Ljudi su hteli da nadoknade zaostatak od nekoliko desetina godina kada im je imovina vraćena. I još nešto a važno za ovu temu, skoro će dvadeset godina kako u Beogradu ne može biti srušena zgrada bez saglasnosti vlasnika bez obzira što u uranističkom planu piše da je tu moguće zidati veću zgradu, naravno, osim za objekte od javnog interesa što je regulisano pravilima. Ustvari vlasnici zgrada su bili vlasni da takve odluke donose pa i o rušenju i zidanju nečeg drugačijeg. Nažalost kulturni nivo nije bio dovoljno profilisan, siromaštvo značajno i eto prilike da se događa to oko čega protestvujemo i nismo srećni.

U Evropi je to ipak bilo umerenije i država nije dozvoljavala da se stvari otmu kontroli. U Americi je skoro kao kod nas, vlasnik i investitor ruše i zidaju po svom merilu i na njihovu volju je šta će učiniti. Ali kroz dugo vreme uspostavio se neki sistem vrednosti pa kulturna baština ipak nekako opstaje, ali pre svega voljom ljudi koji su usvojili određena pravila kulturnog modela.

Zato ja i kažem da će do tog trenutka kada građani zaista usvoje građanski model i vrednosti proći vreme i da treba biti strpljiv. Grad je čudo i uvek preživi a neki novi klinci posle nas će se čuditi kada budu čitali, ako nemaju pametnija posla, ovu našu prepisku i razloge nostalgije. Možda će im njihove mama i tate a nekim bake i deke objasniti u čemu je kvaka i im je tada trebala para za preživeti pa su u novoj izgradnji na mesto stare porodične kuće učestvovali sa tridesetak posto. Malo li je za stišavanje nostalgije!
mariopan mariopan 21:27 02.05.2013

Re: ...

U svemu treba imati mere jer novo doba dolazi i to ne samo u naše vreme.

Slažem se. Grad mora da raste i može da raste bez da ruši i uništava ono što je staro i vredno, da bi gradio nešto moderno i isto tako lepo?

Mogu do postoje celine, kao mala ostrvca u modernom gradu, gde ljudi mogu da vide i osete taj duh starih vremena, to ne treba uništavati da bi se gradio jedan moderan grad?

Protiv sam uništavanja nečega lepog i vrednog, a izgradnja modernih i lepih celina može nesmetano da teče na novim lokacijama?

Edit

U svakom gradu gde sam bila kao turista, ne obilazim moderne delove grada jer mi svi liče jedan na drugi, već stare, one karakteristične za taj region ( narod, državu) , one koji obeležavaju pravi karakter tog podneblja, a to su uvek stari delovi grada.
Ne volim kada nestaju zarad bezličnog i uniformisanog, stakleno - betonskog pejsaža. To svuda mogu da vidim, samo one stare zgrade koje su skoro nestale - ne mogu.
Tako sam u Rumuniji, u Temišvaru, uslikala mnogo starih i lepih zgrada, kao da se bojim da ih više neću zateći kada dođem sledeći put.
smarashbre smarashbre 22:18 02.05.2013

APEL ZA SPAS GRADJANA

Ti bre Bobiću i takvi u urbanizmu kao ti, su naneli više štete ovom narodu, nego Sloba i Mira zajedno.
Ja bih vam sudio i osudio vas na debele kazne.
Tu nakazu od sivog Beograda, depresivnog, suicidnog,komunističkog, hl2, treba srušiti i ponovo sagraditi.

Samo vi komunistička pokoljenja, možete uživati u toj nakaznosti.

Verovatno, jer vas podeseća na mladost i prve poljubce..ko jebe današnju omladinu, što odrasta u nakaznom sivilu betonskih fasada. Što ludi polako.

Da li ste vi svesni, uostalom konsultujte stručne psihologe, koliki je negativan uticaj sivih, mračnih,betonskih fasada na mentalitet gradjana, na radni potencijal i ukupni duševni status nacije.


Odavno je poznato (DODUŠE MANJINI) da su vaši kominternovski učitelji, preneli psihološko znanje na učenike, državne arhitekte, što sivlje, narod je pokorniji. Plašljiviji. Unifromniji. Lakše se kontroliše. Manje traži.

Medjutim, sad to sivilo ima drugo, razornije dejstvo.

APELUJEM NA VLAST OVOM PRILIKOM, NA ALEKSANDRA VUČIĆA I KOMPANIJU, DA HITNO DONESU ZAKON, DA SE FASADE NOVIH ZGRADA I OBNAVLJAJUĆE, FARBAJU ISKLJUČIVO TOPLIM BOJAMA, JER JE NAUČNO DOKAZAN NEMERLJIV POZITIVNI ZNAČAJ ISTIH NA DUŠEVNO ZDRAVLJE PROLAZNIKA I GRADJANA!


max.cohen92 max.cohen92 08:35 03.05.2013

Re: APEL ZA SPAS GRADJANA

APELUJEM NA VLAST OVOM PRILIKOM, NA ALEKSANDRA VUČIĆA I KOMPANIJU, DA HITNO DONESU ZAKON, DA SE FASADE NOVIH ZGRADA I OBNAVLJAJUĆE, FARBAJU ISKLJUČIVO TOPLIM BOJAMA, JER JE NAUČNO DOKAZAN NEMERLJIV POZITIVNI ZNAČAJ ISTIH NA DUŠEVNO ZDRAVLJE PROLAZNIKA I GRADJANA!


Aleksandar Vucic i ekipa mogu jedino da donesu zako da im se dodele ne fasade, nego zgrade, kao i mentori im `45. Ne ocekujte nikakvu racionalnu i progresivnu akciju od te falange. A o gospodinovom smislu u vezi sa teorijom boja sve govori licni mu styling...
Digresija mala, ali lepa prica...
Elem, skorijih dana odem u Istorijski arhiv Beograda da prikupim dokumentaciju o mojoj zgradi zbog nrkih admisnistrativnih propusta gospode koja je izrodila Vucica i Vucice danasnjice.Plan lep, crtan rukom, slova sa vinjetama,"Stambena zgrada Spirosa(Spire) i Kostasa (Koce) Harijasides-a, izvoznika i trgovaca KOLONIJALNOM robom" Prelepo! A zgrada na planu u frontalnoj projekciji sa svom plastikom fasade, skladno, znalacki, umetnicki, datum 27-g Jula 1922. na projektu. Uredno ispisano, kujna, salon, soba za devojku, kupatilo, spajz...tacno toplina i nostalgija izvire iz svake linije, detalja,papira.Detalji radjeni smisaono, polako, ne da bi bili samo odradjeni, nego da traju i pokazu stil i status onoga ko ih je narucio. Majstorski, trajno i harmonicno razigrano. Prelepo. Cak i dopuna projekta iz leta 1940. za izgradnju sklonista od avio napada pitoma, nostalgicna, gotovo Sarah Key nivo divote.
A onda back to reality...90 godina kasnije i jos jedno leto, ista fasada netaknuta od vremena onih koji su zgradu zaposeli, naslednike saterali u jedan stan, podelili svojima zaplenenjeno, oteli u ime drzave i majke Rusije, visih ciljeva, nadasve u ime zastite svog dupeta i svoje intelektualne plitkoce. Opasana zicanom mrezom za kokosinjce i golubarnike da neki otplai deo ne bi izvrsio evazioni udar na ciji skalp, figure (kupidoni) na vrhu opasani, armirani, unakazeni posle jednog salto-mortalea na auto pet spratova nize pre desetak godin, tragovi oksidne boje tu i tamo i neizbezna sterilno bela stolarija konfekcijske plastike od 90 eura/m2.
I sta sad?...a tanka je linija izmedju umetnickog dela, kulturoloskog nasledja i ruine. Linija nemara, nezainteresovanosti, linija cudnih LINIJA partije i raznih zavoda za ovo, ono i ostalo, linija izmedju lepog, prelepog i dna, ruine.
Đorđe Bobić Đorđe Bobić 09:20 03.05.2013

Re: APEL ZA SPAS GRADJANA

Gosn Max, probao ja onomad da nagovorim vlast da kada su u pitanju zaštićeni objekti kao kulturna baština ili ako su samo predhodno zaštićeni (sic!) da država učestvuje u održavanju jer vlasnici ili stanari nemaju kintu za tako što. Samo što mi nisu srednji prst pokazali i rekoše da ima uredba po kojoj ako stanari sakupe 50% drugu polovinu će dati grad za popravku fasade što nema veze sa zaštitom jer onda svaka zgrada može da dobije taj bonus a zaštićeni onjekti su onda u minusu. Zaštita ode u budžak a pored toga mnoge zgrade koje to zaslužuju nisu primećene od gradske institucije za zaštitu.
A ima i zanimljiv detalj o svesti ljudi i delovanju institucija što se zaštite tiče. Radio ja plan za Vračar i eto, hteo da me tuži sudu jedan vlasnik jer njegov komšija sazidao sa nekim investitorom četri sprata na mesto stare prizemne kuće a on ne može jer nisam predvideo isto i za njegov plac. A nisam jer je kuća bila pod predhodnom zaštitom pa dok se to ne reši mora da bude takva kakva je. Razumem ja njega, ne može da zaradi zavidnu kintu a osim toga mora sam da popravlja kuću staru skoro sto godina, tužno zaista ali u životu nekome ne cvetaju ruže i on naravno takav argument nije hteo da uvaži. Nije bilo sudskog procesa ali to je povećalo nezadovoljstvo onog građanina što ostade bez profita.

Nažalost, eto prođe skoro dvadeset godina a stanje na parceli je isto, niti je kuća proglašena kulturnim dobrom, ostala je predhodna zaštita što ustvari ništa ne znači niti je planom data šansa vlasniku da nešto sa svojom imovinom radi niti je grad dao pare bar za obnovu te sada zaista već ruine. O lepoti možemo da ćaskamo ali to sve više postaje teorijsko nadgornjavanje, u praksi su izgleda neka druga merila.
Ustvari, čini se da nema jasnog koncepta oko ovog, nije samo pitanje da se zgrada zaštiti, posle ima još obaveza koje iz toga proističu a o čemu država mora da se istakne ako želi da čuva graditeljsku istoriju grada. Do te lekcije nije se još stiglo.
Jelena Pavlović Jelena Pavlović 23:33 02.05.2013

Ameika cemerika

U Americi je skoro kao kod nas, vlasnik i investitor ruše i zidaju po svom merilu i na njihovu volju je šta će učiniti. Ali kroz dugo vreme uspostavio se neki sistem vrednosti pa kulturna baština ipak nekako opstaje, ali pre svega voljom ljudi koji su usvojili određena pravila kulturnog modela.


Ovo nije tacno. Za sve sto bi da neko gradi, ili cak i nadogradi,u Americi, potrebne su dozvole i provere. Ja zivim u gradu u kome su mnoge kuce pod zastitom drzave i nemoguce je i pomisliti da neko dodje, jer mu se cefnulo da mu bas taj i takav neki kraj odgovaraju, pa da sazida visespratnicu. Inace, slazem se da bi bilo lepo osveziti i prefarbati zgrade Beograda zivljim bojama, zasto da ne. U svakom slucaju, Crveni Krst je bas bio lep i veseo sa drvecem i bastama, ali sta cemo kada nam se mermer i zvuci trestece muzike iz kafica-lokala koji idu uz novokomponovane zgrade,strasno svidjaju.
49 41 49 41 03:12 03.05.2013

Ides, ides pa parkic i dve klupe

ides ides, ono opet parkic i tri klupe.
Srusi se stara zgrada, tragovi ostanu na susednoj-nesrusenoj; obris krova i nekadasnji zidovi.
Posle pet dana, neko dos'o; zakrecio stare zidove, na praznom prostoru zasljuncio stazu, postavio dve klupe zasadio jelkicu i nekoliko cvetica.

Gradski park pored reke obaska. Sljuncane staze, bazeni sa ukrasnim ribama i nekoliko zalosnih vrba oko svakog bazena.
Staze osvetljene. Ispod ogromnih svetlecih kugli zvucnici i muzika iz njih.
Malo hej Dzo, malo meksikanska ili kafu mi draga ispeci.

Grad se sjati, svi se upicanili; setaju familijarno - tri generacije.

Sanjam?!? Samo se secam ranog detinjstva u mom gradu.

Mozda 30 god. na Slaviji, niko da zakreci onaj zid iznad one rupetine.
Ziveo Beograd, turisticka destinacija Evrope.
stasava stasava 10:59 03.05.2013

Hazari

Sve mi se čini da nas sa Azerbejdžanom osim Pavića povezuje još mnogo toga. Tamo neki Ibrahim gradi kule i gradove a evo šta kaže njegova pomoćnica-
-"Za razliku od Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su sve donedavno bili pustinja, arhitektura Bakua ima bogatu istoriju: zdanja, džamije, palate, šetališta i trgovi stari su više vekova. Baku je graciozan i kosmopolitiski i svojevrni je amalgam Pariza i Istanbula, premda dosta prašnjavija verzija istih.

Gledajući na fasade bež nijansi, uske ulice, stare žene koje prodaju kajsije, orahe i piratske DVD, gospođa Huseinli kaže:

"Sve ovo će uskoro nestati. A onda ćemo imati novi grad. Sviđa mi se i stari, naravno..Istorijski.... Ali ovo će nestati, a onda će ovo biti drugačija zemlja."

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana