Građani Ovče rumunske narodnosti i neki drugi sa njima koji nisu rumunske narodnosti a koji tu stanuju, osnovali su "Krizni štab za odbranu Ovče" da brane Ovču od Roma iz slama pod Gazelom koje grad Beograd želi da naseli u okolinu Ovče a na gradskom zemljištu. Pozivaju se na kršenje Ustava jer je navodno ugrožena rumunska nacionalna manjina, menja se nacionalni sastav stanovništva a Rumuni tu žive vekovima i da grad želi ovom akcijom da asimiliše Rumune. Nije rečeno ko je asimiltor i šta će oni biti posle asimilacije, možda im se konačno priža prilika da budu Beograđani.
Samo lagano i bez nervoze ... prvo noga, pa ruka ... opet ruka, leva noga ... sada udahni, ama kretenu ne zadržavaj taj vazduh, šta si se ukipio, moraš posle i da izdahneš ... osmehni se, veselo, da izgleda optimistički ... dobro, i ako lepo, pažljivo i prilježno slediš moja uputstva i ne pokušavaš na svoju ruku kao do sada, dovešću te ja do jevrope ... i posle ćeš dobiti keks ...
Pisao sam kojekuda o tome nekoliko puta ali moram još jednom, tek da se ne zaboravi.
Na ivici Trga Republike, usred Beograda, između ulica Despota Stefana, Braće Jugovića i Makedonske zatekla se čudna skupina zgrada nastalih u raznim vremenima i tih nekoliko zdanja čine neveliki gradski blok kao zgusnuto, nelepo do uvredljivosti ostrvo u gradskom moru. Uočljiv je, nezaobilazan, pokazuje svoju tužnu golotinju, onu građevinsku, arhitektonsku, prodire u okolinu gušeći je ali je vidljiva i ona nagost iznutra, primitivna, osiona, nekulturna ali istovremeno i tužna, obavijena nemirom zbog nebrige onih koji bi trebalo da bdiju a možda i nije nebriga već nemoć pred silama koje nadiru u grad i osvajaju ga neumoljivo. Urbani arte fact u sred grada jasno i nedvosmisleno pokazuje gde je Beogradski kulturni model stigao, kojim jezikom grad sada govori i šta će mu se desiti ako se ovakav govor u gradu nastavi i neko mu ne stane na put i zapuši usta koja izovarajući svoju mantru kojom zagađuje i unazađuje Beograd.Pre tri godine sam pisao o Starom sajmištu pa eto, opet da podsetim jer se u međuvremenu ništa tu nije dogodilo. Ne izgleda ni da hoće ali upravljam se po onoj mantri o nadi koja umire poslednja ...
Prolazeći pored tog zapuštenog arte facta obnovio sam sećanje i vratiše mi se priče odvajkada i kako je to bilo, kao i uvek kada mimohodim tuda. Prvo je, tridesetih godina prošlog veka, pred Drugi svetski rat, bilo sajmište, grupa objekata oblikovanih u najboljem maniru tada vladajućeg mišljenja u urbanizmu i arhitekturi i jeste bilo značajan doprinos evropskoj provinijenciji modernog Beograda. Staro sajmište je izgrađeno za potrebe kontakata sa Evropom, mesto za komunikaciju sa svetom, za razmenu ideja, umeća, robe i dostignuća civilizacije, i kako je ko i dokle stigao, pokazivao je to ovde blizu reke Save u Beogradu. Posle je stigao rat i sajmište je Gestapo pretvorio u prihvatni logor, pripremu za stratište, a pri kraju rata, 1944. godine, saveznici su logor bombadrovali i srušili znatan deo građevina. Posle pobede u ratu, nova država je imala preča posla od bavljenja Starim sajmištem i predmet je odložila u ladicu, sa namerom da o time misli kasnije.
Deset godina je prošlo od bombardovanja i urušavanja zgrada Generalštaba u ulici Miloša Velikog u Beogradu. Jedne majske noći 1999 godine, bacilo je bombe i ozbiljne ranilo zdanja. Od tada arhitektura čeka da rane budu izvidane i građevine vratćene u gradsku vrevu. Zgrade za potrebe Generalštaba Jugoslovenske narodne armije je projektovao arhitekta Nikola Dobrović, po njegovim nacrtima sazidane su i useljene 1965. godine. Otada su svojim likom obogaćivale Beograd i obeležavale metropolu, bile su znak prepoznavanja na raskršću dve glavne gradske ulice. U najboljoj tradicji moderne sa prepoznatljivim Dobrovićevim rukopisom, šezdesetih godina predstavljale su iskorak u nove predele arhitekture, u osvajanje novih stvaralačkih prostora i to ne samo u Beogradu ili Jugoslaviji, stizale su te poruke daleko po planeti.
Čitam jutros na vestima Bdevedesetdvojke a po izvoru DOJCE VELE da je:
Izvestilac EP za viznu liberalizaciju Tanja Fajon izjavila da posle leta treba očekivati usvajanje mehanizma za suspenziju bezviznog režima EU s nekim državama.
Posle se vidi iz iste vesti da su te neke države ustvari Srbija i Makedonija i da će se vize ukidati tako što će pojedine članice EU uvoditi vizni režim po sospstvenom htenju. Šuška se o tome već neko vreme jer se preteralo sa azilantima koji tamo hrle zato što im se boravak dok se njihov zahtev ne reši lepo plati u vidu neke socijalne pomoći pa u vreme krize te zemlje počinju da imaju problem a i njihovi građani se izgleda bune jer postoji opasnost od preuzimanja radnih mesta i tako to.
Arhitektura, ovde oko nas, u samotraženju sopstvenog izraza, drugačijeg od onog pre, dostigla je evropski standard, pre svega kao repetitivni dizajn. Bez uopštavanja događanja u izgradnji grada moguće je reći da se nije dogodio poseban pomak unapred u nalaženju autentičnog arhitektonskog iskaza. U prvom planu je i dalje samo forma kao prevashodni izazov.
Nije to produkt ovog trenutka ili bliske prošlosti, traje već nekoliko decenija, ne samo u Beogradu, planetrana je to pojava a lokalni arhitekti su prilježni sledbenici trudeći se da budu učesnici u kvazi spektaklu sa ciljem da individualizuju svoj projekat ne bi li bio uočen u produkciji, uslov je da izgleda drugačije, čak nasuprot logici ili zemljinoj teži, ponekad.
“… Na dnevnom redu gradske skupštine bila je odluka o podizanju spomenika Nikoli Tesli, ali bez stare priče o preseljenju urne velikog srpskog naučnika nije moglo.
Kao jedan od razloga za premeštanje urne navedeni su "satanistički obredi koji se održavaju u Muzeju Nikole Tesle", a na to je za govornicom ukazao predsednik Skupštine Beograda Nikola Nikodijević.
"U pitanju je inicijativa patrijarha zbog satanističkih obreda u tom muzeju, ako me već terate da kažem istinu...", rekao je Nikodijević. …”
IZVOR: B92 PONEDELJAK, 8.06.2015. | 16:41 -> 17:34
Spomenik Nikoli Tesli u Beogradu postoji, za sada ih ima dva, jedan ispred Tehničkog fakulteta u Bulevaru Revolucije a drugi na aerodromu Nikola Tesla mada ovaj drugi nije baš neki kojim bi se grad ponosio, nevešto napravljen i nikako ne odgovara značaju dela koji je naučnik ostavio svom narodu.
Uživanje je gledati tu našu dvosmernu komunikaciju sa jevropom, dvosmerna ali u mimoilaženju, zaobilaženju i gde svako čuje ono što mu se dopada a posle priča šta mu odgovara ... more mani priču onog drugog, i onako se zna tekst unapred ...