Skorašnje diskusije vezane za predviđanja (ili odsustvo istih) pet vrsta teorije superstruna u 10 dimenzija i onoga što je možda i najveći um današnjice, Edvard Viten, 1995. godine zagonetno nazvao M-teorijom u 11 dimenzija - pokušaj objedinjenja pet teorija superstruna u istinsku "teoriju svega" - nužno provociraju pitanje kako je Priroda među ogromnim brojem mogućnosti koje karakterišu osnovno stanje ("vakuum") ovih teorija odabrala baš ono koje vidimo oko nas. Naime, tih osnovnih stanja ima jako, jako mnogo. Ustvari, ima ih baš mnogo, toliko mnogo da je ljudski jezik jednostavno neprilagođen izražavanju tako velikih brojeva. U zavisnosti od tačne verzije teorije koju koristite, tipični brojevi koji se dobijaju su reda veličine 10 na stepen 500, tj. 1 iza koje sledi pet stotina nula!!! A to je, bar ovde ne trošimo papir, otprilike 100 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 različitih vakuuma.
E sad, toliko različitih vakuuma odgovaraju istom broju različitih skupova ("efektivnih") prirodnih zakona - od kojih je samo jedan ovaj naš koji vidimo svuda unaokolo. Pri tome nije problem samo u tome što je svet kakav vidimo - sa strukturom na velikoj skali, galaksijama, zvezdama, planetama i živim bićima - a priori strahovito malo verovatan. Još dublji problem jeste što je bilo kakav nastanjiv svemir zanemarujuće malo verovatan unutar čitavog skupa svih svemira ("multiverzuma" o kome je već bilo reči u nekim od prethodnih tekstova na ovom blogu). U nauci smo navikli, baš kao i u svakodnevnom životu, da ignorišemo pojave ekstremno niske verovatnoće; kad planiramo neki eksperiment (ili izlet tokom vikenda ili večeru sa prijateljima), svakako ne računamo sa tim da će se u isto vreme odigrati zemljotres od deset Rihtera koji će nas u tome sprečiti. A ipak, verovatnoća da se to desi (ili verovatnoća da nam na glavu u sledećoj minuti padne meteorit) znatno, znatno je veća od verovatnoće koju nam naše najbolje fizičke teorije daju za postojanje sveta kakav vidimo oko nas. Sa druge strane, superstrune i M-teorija i dalje pružaju ubedljivo najbolje nade za dostizanje "svetog grala" savremene fizike - objedinjenja svih fundamentalnih sila prirode. Jasno je da nas ovo dovodi u problematičnu situaciju - a kao što ću pokušati da dočaram u ostatku ovog teksta, principijelni izlaz iz teškoća nam mogu ponuditi (makar virtualni, ali u svakom slučaju mnogobrojni)... majmuni koji lupaju po tastaturama!Početak rešenja jeste uvid da se ovaj problem može posmatrati kroz odnos između matematičke i fizičke stvarnosti, što je tema o kojoj su napisani mnogobrojni tomovi učenih filozofskih knjiga. Očigledno je da je matematička realnost mnogo "veća" od fizičke, u smislu da postoji mnogo više matematičkih struktura nego onih koje su "ostvarene" u fizičkoj realnosti, ali zašto je to tako? Jedna od sugestija koja bi se mogla pratiti unatrag sve do Eudoksa, Platona i njegovih učenika u Akademiji jeste da je matematički svet realno postojeći, ali da iz nekog razloga percipiramo samo njegov majušni delić. Šta taj delić razlikuje od drugih delova tog "matematičkog svemira"? Početkom aprila 2007. godine pojavio se sjajan rad jednog od značajnijih mlađih kosmologa današnjice, Maksa Tegmarka, u kome se ideja "matematičkog svemira" razrađuje do detalja (prvu verziju je objavio u "Analima fizike" 1998. godine). On tu razvija prethodnu ideju po kojoj je ono što definiše svet kakav vidimo zapravo samo posmatrački selekcioni efekat - filter koji od svih mogućnosti propušta samo one koje su saglasne sa našim postojanjem kao inteligentnih posmatrača. Ali, zašto bismo očekivali da takve maloverovatne mogućnosti uopšte postoje? Pa, tu nam u pomoć pristižu majmuni!
Teorema o bezbrojnim majmunima utvrđuje da bi, zbog prirode beskonačnosti, majmun koji slučajno lupa po pisaćoj mašini (ili, u savremenijoj verziji, tastaturi računara) i ima na raspolaganju neograničeno vreme skoro izvesno otkucao svaku knjigu koja postoji, na primer, u Bodlejanskoj biblioteci u Oksfordu ili u ma kojoj drugoj velikoj svetskoj biblioteci. Naravno, ovo se odnosi na tekst koji se sastoji od konačnog broja tipografskih znakova - ne na knjige sa slikama, dijagramima, itd. O tome šta znači "slučajno" u ovom kontekstu takođe valja reći još ponešto, s obzirom na brojne zabune koje taj termin izaziva. Naime, slučajno ne znači da niko nikad (uključujući Boga, anđele, superinteligentne veštačke inteligencije ili supermudra vanzemaljce) ne može predvideti sve naredne ishode nekog procesa, niti da je korelacija među ishodima egzaktno jednaka nuli; i jedna i druga opcija bi zahtevale da imamo već izvršen beskonačan niz ishoda, što očigledno nije ostvarivo. Ovde je dovoljno koristiti slučajnost u praktičnom smislu nepostojanja nekog determinističkog pravila (tipa "nakon tačke obavezno sledi prazno polje") po kome bismo mogli predvideti naredni ishod majmunskog udara o tastaturu. Konačno, valja zapaziti da se ovde termin "skoro izvesno" koristi u vrlo preciznom matermatičkom značenju reči - dakle da verovatnoća asimptotski teži jedinici kako prolazi sve više i više vremena, i u konačnom vremenu postaje veća od bilo koje unapred zadate verovatnoće, ma koliko velike. Veliki broj majmuna bi smanjio vreme koje je potrebno da protekne do nastanka željenog teksta (verovatnoća brže teži jedinici). Isto se odnosi na bilo koju drugu poznatu kolekciju reči - majmuni će, na isti način, pre ili kasnije otkucati čitavu Enciklopediju Britaniku, ili sabrana Tacitova dela (računajući i ona izgubljena!) ili precizan telefonski imenik Beograda iz 2016. godine ili - u najčešćem klišeu iz popularnih prikaza - Hamleta.
Originalno, ova slika predstavljena je 1913. godine u kratkom, ali efektnom članku Statistička mehanika i nepovratnost slavnog francuskog matematičara (i docnijeg ministra mornarice i borca Pokreta otpora) Emila Borela. Majmuni o kojima se radi nisu nužno zamišljeni kao stvarne životinje, već kao metafora za bilo koji zamišljeni način da se proizvedu dugački nizovu slučajnih slova (i drugih relevantnih simbola poput brojeva ili znakova interpunkcije). Sličnu sliku koristio je i britanski fizičar i astronom ser Artur Stenli Edington u jednoj od svojih poznatih naučnopopularnih knjiga koje su imale ogromnu čitalačku publiku tokom 20-tih i 30-tih godina prošlog veka.Borel je govorio "samo" o milionima majmuna. U poslednjoj četvrtini 20. veka počele su se pojavljivati verzije u kojima se oslanjalo na osobine koncepta beskonačnosti da bi se proizveo traženi rezultat. Neosporno je da bi bezbroj majmuna kucajući beskonačno dugo vremena, proizveli bilo koji dati tekst. Međutim, ovo je očigledno preterivanje koje umanjuje efektivnost samog zaključka. Jedan jedini besmrtni majmun koji neograničeno dugo udara po tastaturi proizvešće skoro izvesno bilo koji dati tekst, dok će beskonačno mnogo majmuna na beskonačno mnogo tastatura proizvesti željeni tekst odmah, bez ikakvog čekanja (samo što će ga u ovom slučaju biti veoma teško pronaći i identifikovati!). Štaviše, u oba slučaja će svi zadati tekstovi biti skoro izvesno proizvedeni beskonačan broj puta.
Ova teorema poučno ilustruje teškoće sa rasuđivanjem o beskonačnosti koje podrazumeva da je ona nalik na veoma veliki konačni broj. Naime, broj kombinacija koje tvore uobičajeni ortografski simboli toliko je velika da, čak ni kada bi svaki atom unutar vidljivog svemira bio majmun koji bi lupao po tastaturi milijardu puta u sekundi od Velikog praska do danas, još uvek je vrlo neverovatno da bi na taj način bila proizvedena ijedna strana nekog poznatog teksta, poput Hamleta. Vrlo je lako tehnički dokazati teoremu bezbrojnih majmuna, čak i bez pozivanja na složenije rezultate teorije beskonačnih skupova. Dovoljno je utvrditi neke relativno blage uslove vezane za nezavisnost svakog udarca po tastaturi od svakog drugog i za konačnu dužinu svakog zadatog teksta. Ponekad se ova slika povezuje sa darvinističkom evolucijom kroz prirodno odabiranje (a moglo bi se spekulisati da izbor majmuna kao protagonista cele slike ima neke veze sa time): pošto su promene genotipa slučajne - odnosno kako to biolozi kažu izotropne - onda se kreativna moć evolucije koja je stvorila svu raznovrsnost zemaljske biosfere, pa i nas same, morala ispoljiti samo kroz retke povoljne promene koje su povećavale prilagođenost organizma. Ove retke promene bile bi analogne smislenim tekstovima koje bi majmuni otkucali. Postojanje usmerenih mutacija donekle umanjuje značaj ove krajnje pojednostavljene slike.
Centralna ideja teoreme, međutim, daleko je starija od same teorije skupova, pa i od Borelove formulacije. Srednjevekovni katalonski alhemičar i mistik Ramon Lul je, po tradiciji, konstruisao uređaj koji bi proizvodio slučajne nizove brojeva i slova, u kojima je smatrao da će pronaći duboke metafizičke istine. Ovo je verovatno bila inspiracija velikom satiričaru Džonatanu Sviftu koji je u trećem delu slavnih Guliverovih putovanja, podrugljivo opisao profesora Velike akademije Lagada koji stvara "potpuno znanje svih nauka", terajući svoje studente da neprestano okreću točak mehaničke mašine slične Lulovoj koja ne proizvodi ništa do nasumične nizove slova.
Najpoznatija moderna literarna verzija iste ideje jeste Borhesova Vavilonska biblioteka (1941), priča koja opisuje nepreglednu (ali konačnu!) biblioteku koja sadrži svaku knjigu koja se sastoji od varijacija sa ponavljanjem istog broja slova, brojeva i pravopisnih simbola zadate dužine (dužine knjige). Pripovedač je jedan od bibliotekara koji pokušavaju da gigantskom repozitorijumu pronađu smisao - poduhvat koji direktno parodira stvarnu istoriju nauke i filozofije. Nepoznati genije među bibliotekarima, Njutn ili Ajnštajn tog izmaštanog sveta, otkriva suštinski princip kombinatorike koji leži u temeljima Biblioteke, na osnovu kojeg se njena globalna struktura može rekonstruisati.Svako veliko delo književnosti se nalazi u biblioteci, sa sve mnogim nesavršenim kopijama (onim kod kojih je promenjeno po jedno slovo ili imaju dodatni zarez, ili nešto tome slično); ali njih daleko, daleko - i ovde je nesrazmernost veoma teško izraziti ljudskim rečnikom koji, za razliku od matematičkog jezika kombinatorike, nema neposrednog kontakta sa takvim redovima veličine - nadmašuju knjige koje ne sadrže ništa osim potpuno haotičnih i besmislenih nizova slova. Bibliotekarev život bliži se kraju, on je već skoro slep, a da nikada nije video smisleniji tekst od dela jednog jedinog retka neke knjige zagubljene na zilionima polica. Ali, on je, poput cele njegove kulture, uveren da potpuno smislene knjige (uključujući i onu koja daje jezgrovit odgovor na sva suštinska pitanja!) negde svakako postoje. Uverenje je opravdano - to je tek reformulacija Borelove teoreme o majmunima.
U drami Toma Stoparda Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi (i istoimenom sjajnom filmu iz 1991. sa Geri Oldmanom i Timom Rotom), jedan od protagonista počinje rečenicu formulacijom teoreme: "Ako bi milion majmuna...", ali se tada iznenada zaustavlja, pošto, po ideji dramaturga, uleće u beskonačnu petlju, s obzirom da bi majmuni trebalo da napišu i njegove reči (jer se on već nalazi u standardnom "majmunskom proizvodu", Hamletu). Stoga se rečenica završava sasvim drugačije, daleko od "opasnog" konteksta. Ovde Stopard pokazuje lep primer kako se poznati paradoksi samo-referencije mogu spojiti sa teoremom o bezbrojnim majmunima.
Na veselijoj strani, u legendarnom klasiku komične naučne fantastike, Autostoperskom vodiču kroz Galaksiju Daglasa Adamsa, antijunaci Ford Prefekt i Artur Dent, putujući pod uticajem "pogona neverovatnoće", bivaju napadnuti od strane beskonačne legije inteligentnih majmuna koji traže njihovo mišljenje o "majmunskom" rukopisu Hamleta. Slično, poznata izreka koja kruži sajber-svemirom sugeriše da je ideja o milion majmuna koji udaraju o milion tastatura i proizvode Šekspirova dela zahvaljujući Internetu definitivno - pobijena! Za utehu, može se utvrditi da je broj simbola otkucanih na Internetu od strane svih stotina milion korisnika tokom njegovog srazmerno kratkog postojanja mnogo redova veličine manji od onog koji bi bio potreban da - kada bi svi oni odista bili nasumični - nastane i jedan jedini Šekspirov čin. Ali to nije kraj priče o majmunima, Šekspiru i Internetu. "Majmunski simulator Šekspira", sajt postavljen 2003. godine, ali nažalost u međuvremenu ugašen, sadržao je Java aplet koji je korišćenjem sofisticiranog probabilističkog modela simulirao veliku majmunsku populaciju koja slučajno lupa po tastaturi, sa namerom da se vidi koliko dugo bi virtualnim majmunima bilo potrebno da proizvedu potpuni Šekspirov komad od početka do kraja. Pre uklanjanja sajta bile su generisane sekvence od tridesetak slova, mada bi više istraživanja bilo potrebno da se utvrdi koliko efektivno vreme potrebno za njihovo dobijanje zavisi od detalja probabilističkog modela i osobina generatora slučajnih brojeva.
Interesantno je da su zoolozi (iz duga vremena?) čak pokušali i da eksperimentalno provere "majmunsku teoremu". 2003. godine, istraživači sa Plimutskog univerziteta u Velikoj Britaniji i iz Zoološkog vrta Pejnton su ostavili aktivnu računarsku tastaturu u životnom prostoru šest majmuna vrste makaki sa Celebesa tokom oko mesec dana. Rezultati su bili - uprkos kratkom vremenu izvođenja eksperimenta - prilično razočaravajući; ne samo da majmuni nisu stvorili ništa osim besmislenih pet strana koje se uglavnom sastoje od slova "S", već su ubrzo počeli da se igraju sa tastaturom udarajući je kamenjem, a nastavili su sa vršenjem nužde po njoj...
U zaključku, teorema o bezbrojnim majmunima daje nam perspektivu na odnos matematičke i fizičke realnosti koja je doskoro bila sasvim apstraktna, ali u poslednje vreme, zahvaljujući pre svega naporima fizičara na objedinjenju sila i razvitku kvantne kosmologije, izbija u prvi plan kako fizike, tako i filozofije. Da li je, dakle, multiverzum uređen poput kosmičke Vavilonske biblioteke u kojoj su sve mogućnosti koje daje fizika zagonetne M-teorije analogne knjigama? U takvom scenariju, smislene su knjige analogne svemirima u kojima postoje uslovi za kompleksnost i život, dok je ogromna većina svih svemira potpuno prazna i oni su predstavljeni "majmunskim" knjigama bez smisla i značenja. (Podrazumeva se da su ovi svemiri lišeni posmatrača koji bi se o njihovim svojstvima mogli upitati.) Uzgred, slična ideja - o poreklu prividne složenosti sveta oko nas iz višedimenzionalne realnosti - u poetskom kontekstu može se naći u Lavkraftovoj noveli Kroz kapiju srebrnog ključa (sa E. Hofmanom Prajsom, 1934). Jedan od argumenata u prilog tome daje nam informatičko rasuđivanje: dok je svaka pojedinačna knjiga ekstremno komplikovana (u opštem slučaju nemoguće je dati njen "skraćeni" opis, tj. opis značajno kraći od same knjige), cela je Biblioteka zapanjujuće jednostavna; naime, ona se u potpunosti opisuje iskazom od ciglo 8 srpskih reči: "Biblioteka sadrži sve varijacije k simbola dužine n" (tj. dužine pojedinačne knjige; k je broj slova, brojeva i pravopisnih simbola koje koristimo). Celina, dakle, može biti znatno jednostavnija od delova! Slično tome, bez obzira što je svako vakuumsko stanje - svaki skup zakona prirode u pojedinačnom kosmosu - M-teorije izuzetno komplikovano za opisivanje, sama ultimativna teorija koja generiše taj "antropički pejzaž" je srazmerno jednostavna. Toliko jednostavna da smo, zapravo, već sada, svega nekoliko vekova od početka fizike kao nauke, na pragu njenog razumevanja. Da li će se ovo ispostaviti kao neutemeljena taština ili najdublji uvid u jedinstvenu naturalističku sliku realnosti, samo će buduća istraživanja pokazati.