Pre oko godinu i po dana, u oktobru 2007, u poseti našem gradu bio je jedan ugledni naučnik, u svojoj oblasti svakako među prvo troje na svetu, pisac dvadesetak knjiga i par stotina naučnih radova, jedan od urednika "Britanike", član - u ranim šezdesetim - desetak akademija nauka širom sveta. Za razliku od tipičnih stranih (pa i naučnih) turista, on je jako dobro obavešten o događajima u ovom delu sveta, prati štampu na raznim jezicima, ima prijatelje i saradnike u regionu, politička i društvena kretanja ga iskreno zanimaju - dobijate sliku. Meni je bilo zadovoljstvo i čast da budem jedan od njegovih domaćina u Beogradu i bilo mi je veoma prijatno da čujem kako se generalno lepo proveo u našim krajevima, sreo interesantne ljude, uspostavio neke kontakte i najavio da će uskoro ponovo doći, što ćemo pokušati da realizujemo verovatno baš ove godine. Ovo pričam zato što je pozadina anegdote koja sledi bitna za razumevanje da se radi o dobronamernom i inteligentnom čoveku, koji, međutim, za potpuno suočenje sa srpskom stvarnošću ima hendikep što dolazi iz jedne od najuređenijih evropskih zemalja. Šetamo mi tako jednog popodneva, u pauzi između sesija konferencije Terazijama i na početku Knez-Mihajlove, pita on mene sasvim ozbiljno: "Hej, je li to neki performans?" Pri tom pokazuje na digitalni sat na palati „Albaniji". Na njemu je tada lepo stajao natpis:
MEMORY LOST !!
"The Art of Memory" - F. Yates Tim sam pitanjem bio potpuno zatečen, jer mada sam taj suptilni
error message video već mnogo desetina puta (već tada je imao sigurno par meseci), to zanimljivo tumačenje mi nije palo na pamet. Ali nisam mogao da ne odolim prilici koja se ukazala i da patriotski (jer kako drugačije to objasniti, a da se izbegne ono jeftino "ma juče se pokvario, inače lep sat") ne odgovorim potvrdno. Da, neki angažovani umetnici rešili da skrenu pažnju na gubitak istorijskog pamćenja, zaborav rata i zločina miloševićeve diktature, hiperinflacije, medijskog ispiranja mozga, sankcija, odlaska najboljih stručnjaka i studenata u inostranstvo, da upozore da nam se ne vrate zle devedesete i diktatorovi socijalistički satrapi, itd. isl. Zgledasmo se, nasmejasmo, pa pređosmo na neku drugu temu. Veseliju.
Šta je ovde zanimljivo? Zanimljivo je da taj isti natpis sija tamo i dalje, i danju i noću, te provocira razmišljanje o tugaljivom političkom performansu. Već godinama Beograd ima tu malu, ali krajnje poučnu turističku atrakciju. Usled sve halabuke oko "brendiranja", "prebogate" turističke ponude, "vrhunskog provoda" u Beogradu i sličnog tamburanja i busanja u grudi, potpuno je zapanjujuće da nijedan od velikana gradskih vlasti (da o vlasnicima sata i osoblju "Albanije" ne govorim) nije opazio da na jednom od centralnih mesta prestonice, gde dnevno prolaze desetine i stotine hiljada ljudi, imamo takav očigledan blam. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na bivšu, podjednako kao i sadašnju gradsku vlast, pošto vlasti dolaze i odlaze, ali ono što očigledno traje je
MEMORY LOST !! Sa vremenom, to odista i prestaje da biva omaška i blam - a postaje vrlo rečit performans. (Uzgred, to što i dalje lampice rade pokazuje da se radi o uličnom satu visokog kvaliteta, za koji je šteta da ne radi. Ipak bi bilo previše pomisliti da se neko penjao gore i menjao delove displeja koji pokazuje samo
MEMORY LOST !!)
Stara istina (koju je u literarnu šalu svojevremeno pretočio Luis Kerol) kaže da i sasvim pokvaren časovnik pokazuje tačno vreme dvaput dnevno. Za razliku od njega, po mnogo čemu paradigma današnje Srbije je sat poput ovog na "Albaniji" koji je otišao još korak dalje - nikada ne uspeva da pokaže tačno vreme. Ali nam govori nešto drugo, znatno dublje i ozbiljnije o nama samima. Misao Džordža Santajane da su oni koji se ne sećaju prošlosti osuđeni da je ponavljaju, samo je početak ove tužne priče.
"Pred fabrikom sam video jedan lep sat na ulazu, koji ne radi, hteo sam da se vratim... Rekao sam: Ok, imate problema sa tehnologijom, imate problema sa sirovinom, imate problema sa obrtnim kapitalom, ali koji je problem da ovaj sat radi, je li to problem?... Dajte da uradimo ono što možemo da uradimo, da se ne vadimo na različita opravdanja..."