Samo su dve stvari na svetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir još nismo sigurni - Albert Ajnštajn
Gledam natpise u našim elektronskim medijima i pročitam ovako nešto:
Moj život je nekako uvek povezivao bitne datume lične prirode sa događajima koji su uticali na istoriju našeg naroda. Dana 25.09.1986 u „Večernjim novostima“ objavljen je drugi deo „Nacrta dokumenta SANU“ koji se sada zna pod nazivom Memorandum. Verovatno da bi mi u tim godinama takav natpis promakao kao previše opterećujući da nije bilo čudnog sticaja okolnosti da sam bio u iščekivanju porođaja supruge sa prvim sinom. Pokušavajući da otklonim nenormalni strah, koji sam tada osećao, tražio sam izlaz u okupiranju misli čitanjem stvari koje nemaju veze sa osnovnim problemom.
Ovom članku iz Blica nemam šta da dodam niti oduzmem i zato ga postavljam na Blog u celosti.
Portret Radeta Bulatovića: Službenik
Najveći deo onog što se priča o Radetu Bulatoviću, nekadašnjem savetniku Vojislava Koštunice i nekadašnjem šefu BIA, teško je nekoliko godina robije - njegove ako je tačno ili onih koji to iznose - ako nije.
Incident ili pokušaj atetnata?
Bezbednosna sapunica se nastavlja. Sada više nemam nameru da sa osmehom na licu pišem blog već vrlo ozbiljno se trebamo zapitati svi šta se zapravo dešava.
Ono što je dostupno u medijima ukazuje na dva moguća scenarija.
Jedan je da se “spinuje” navodna ugroženost najviših državnih funkcionera.
Drugi je da se opet ponavlja
Prisluškuju nam Predsednika države!
Prisluškuju nam Ministra vojnog!
Sedam zlatnih pitanja kriminalstike glasi:
Svim vernicima muslimanske veroispovesti, iskreno hrišćanski, čestitam kurban bajram, sa verom u boga da će na zemlji zavladati mir.
Ono što je mnogim hrišćanima nepoznato, jesu običaji koji su vezani za ovaj veliki muslimanski praznik. I zato sam i napisao ovaj blog.
Kako je sve poznato. Matrix našeg trenutka. U Briselu sastanak Pontifex maximusa i „Prihvatljivog krvoloka“. A vidi čuda, na „Prvoj“ Radoš Bajić sa porodicom priča o pomirenju srpskog naroda kroz istinite činjenice interpretirane kroz izmišljene pojedince. Na kraju emisije poruka prihvatljivim Hrvatima. Arsen Dedić i „O mladosti“. Nostalgija koja uvek prolazi u narodu koji „lako zaboravlja i nikada ne prašta“. Kuda ovo dalje vodi?
Evo zašto volim Evropu.
Dojadilo mi je da slušam o nama kao rasistima, genocidnom narodu, primitivcima. Ja imam želju da moji unici imaju svoju šansu i budu ovakvi ako imalo vrede.