Ako je vjerovati onoj “koliko jezika znas toliko vredis” poslje politicki korektne balkanizacije jednog jezika, mi iz bivse Jugoslavije danas zaista vredimo mnogo. Ipak ovo nije politicka prica o jeziku, stoga ne mjenjajte kanal, tj. blog. Ovo je prica o recima koje nas spajaju sa kojeg god da smo kontinenta i koji god jezik da koristimo. Ovo je prica o putovanju reci kroz vreme, kroz razlicite narode, i njihove obicaje. Ovo je prica o recima koje spajaju razlicite jezike.
Dame i gospodo, moj gost i nas blogokolega
Danas jedna mala gotovo neprimjetna vijest vratila je bujicu sjecanja. Kako pise "Vecernji List", zapalio se vagon na zeljeznickoj stanici u mjestu Licka Jesenica. Pozar je brzo lokalizovan i pruga Zagreb-Split je ponovo otvorena za promet.
Kao tad devetogodisnjeg klinca, majka bi me dopratila do Zagreba gdje nas je cekao moj djed. Ona bi se istim sinobusom vratila kuci dok smo djed i ja cekali vlak za Split,ali do Splita nismo isli. Sisli bi mi u Lickoj Jesenici,da je vlak na maloj stanici podno Male Kapele uopste i stajao. Sisli bi smo tek koju stanicu dalje, u
Za vreme Drugog Svetskog Rata je na jugoslovenskim teritorijama izdato preko stotinu knjižica partizanske narodne poezije, a knjižica o kojoj govorimo je jedna od njenih prvih antologija. Dakle, ovo je knjjižica najboljih ostvarenja u periodu 1941.-1944., po sudu i ukusu urednika Kosaka i Popovića.
У руке ми је јуче (захваљујући Њањи, наравно) пао прави драгуљ издаваштва, мала књижица насловљена
“Друже Тито љубичице бијела ...”,
с поднасовом “Народне пјесме”, издата 1944. од стране Културно-умјетничког одсјека Одјела информација ЗАВНОХ-а, штампарија Вјесник. Као уредници су наведени Ђуро Косак и Владимир Поповић. Књижица је писана латиницом, има осамдесетак страна, садржи 45 песама, подељених у осам целина с релативно блиском тематиком, и предговор с потписом
2. april je Svetski dan osoba sa autizmom.
Beogradsko Udruženje za pomoć osobama sa autizmom će organizovati manifestaciju na Trgu Nikole Pašića od 11h. Republičko udruženje i Ujednjene nacije u Srbiji će ga obeležiti koncertom Aleksandra Simića i njegovog ansambla Serafimi i specijalnim programom za decu sa autističnim spektrom u kom će učestvovati klovnovi doktori, mađioničari i balerine. Posle toga će premijerno biti prikazan dokumentarni film "Vilinska pesma" koji je nastao tokom snimanja sjajnog CD-a koji su napravili Ksenija i deca.
Nadam se da ćemo Aleksa i ja sutra uspeti da odemo na obe manifestacije i o tome kako je bilo ću vam pričati sutra.
Sad želim sa vama da podelim sjajan video sa TED konferencije, "Svetu su potrebne sve vrste umova", na kojoj je govorila Temple Grandin.
Temple sam upoznala kada je Aleksa imao tri ili četiri godine, ne sećam se više tačno, jer taj period između njegove treće i šeste godine mi je ostao u sećanju kao neki vakum u kojem smena dana i godisnjih doba nije značila ništa. Tada m je prijateljica dala dve knjige koje su mi mnogo pomogle i približile svet moga sina. (Mina, hvala ti! :))
O jednoj sam već pisala ovde na blogu i zove se "Niko nigde", čiji je autor Donna Wiliams, a druga je bila
"Mišljenje u slikama" Temple Grandin.
Ono što je zajedničko za obe je da su ih napisale osobe sa autizmom.
Da li ste ikad razmisljali kako izgleda smrt jedne revolucije, da li uopste jedna revolucija moze umreti i ako moze kako i zasto umire ?
Planirao sam da ovu nedelju počnem svojom pričom o poseti Šumadiji. Međutim, Ibarska magistrala je na mene ostavila takav utisak da će moja današnja tema ipak biti drugačija.
Ne vozim Ibarskom često. Samo kada mi se poklope obaveze u Beogradu sa odlaskom na vikend u centralnu Srbiju. Više volim, kao i mnogi drugi Vojvođani, da idem preko Fruške gore. Iskustva sa Ibarske su bila da ljudi voze nešto brže nego što sam navikao na drugim putevima po Srbiji, ali nije bilo stresnih situacija. Pri odlasku sam primetio bilbord na kome se reklamiraju pogrebne usluge, što me čak
"Život je ono što ti se dešava dok ti praviš planove za život."/Lenon/
Ej, što volim nedelju. Zatvorim se u sobu, uključim TV i otpadam ceo dan na krevetu. Odem do toaleta iz poštovanja prema sopstvenom telu i organizmu, malkice u kuhinji pomirišem da li mi nešto odgovara njuhu, ukusu, očnom živcu ... zavirim u frižider uzmem hladno, osvežavajuće i sa tim se vrnem u sobnu hladovinu. Onda mi nekakav vrag ne da mira, pogledam, knjiga se upiljila kao da hoće da me proždre, stavim je na grudi, a ona bubnja, izvadim papirić za obeležavanje, 157.strana.... „bila je to grozno ledena zima potkraj 18.veka. Mladi Teodor lutao je siromašnim, opustošenim ulicama, kapci prozora zatvoreni, vrata zamandaljena kako ne bi toplota izlazila, namernici ulazili, a on je birao retke kuće iz čijih dimnjaka je kuljao dim. Prisećao se udbonosti svoga doma iz koga je otišao svojom voljom ne pristajući na ultimatume bogatih roditelja.„ Pa, dobro, Teodore zar si našao zimu da se inatiš, to se radi u proleće, do zime te prođe i zar si toliko gadljiv na bogatstvo?!
Evo, ja ću ponovo da zloupotrebim ovo mestašce i da podelim sa vama jednu priču (inače, nisam skriboman, časna reč - pišem samo zato što živim od toga, a živim od toga zato što ne umem ništa drugo da radim)
Dok čekam zvanične rezultate izbora na Kosovu (za sada znam samo da lažu kad pričaju kako su Srbi bojkotivali tu stvar i znam da smo, na sreću dobili Gračanicu, Ranilu, Klokot i Štrpce a, nažalost, izgubili Novo Brdo) i dok mi, moram to da kažem, nije mnogo milo što se baš na dan tih izbora desila i smrt patrijarha Pavla... nisam sujeverna, ali malo je
Jutros je prepodobna beogradska javnost dobila priliku nauživati se gledajući komad "kontroverzna spisateljica, BS, u'vaćena kako kupuje drogu". Do primopredaje došlo je u novembru, BS se na sudu našla 7 februara a beogradske novine su na vest o njenom posrnuću reagovale tek danas. Ne bih sada ulazila u teorije zavere, pa pisala o izborima (ne znam da li je BS imala nameru da se kandiduje za predsednika Srbije ili bar ministra policije) i ne bih pisala o izvorima tih novina koje su prve počele (zašto izvori kasne sa dostavljanjem ovakve - za državu mnogo bitne - informacije?)
Rehabilitovanje Draže Mihailovića još jedan je od stepenika koji Srbija preskače u padu (I pad je let, nekima je i to uspeh) na dno Balkanske kaljuge. Nadam se da će neko ko o tome odlučuje makar promisliti pre nego donese odluku. Uzaludna nada u Srbiji je omiljeni sport ovih dana.
Miloš nije voleo kad mu se neko obraća "sa visine".
Izuzetak je bio Sreta, ko će da zameri čoveku sa skoro tri metra među nogama, kad se obrati sa visine.
Kako drugačije, sa onih molerskih merdevina?
"Kasniš Doc, Tvoji pacijenti možda mogu da Te čekaju ali ovaj ne može".
"Šta radiš na merdevinama", upitao je Milos, "Je l` krečimo nešto?"
"Stavljam jaču sijalicu, ovo je hirurgija, bre, mora da se vidi "do u sitna crevca", nije ovo ambulanta pa da bečimo oči na četr`es sveća".
"Štednja, šta ćeš" pokušao je da se "vadi"
Glečeri se tope, otopljava klima, nikom neće biti oko srca zima,
govorimo o mogućnostima! :)
Umesto priče o I. Ivanoviću, što mi je bila prvobitna namera, želim sa vama da podelim nešto što me danas oduševilo.
Rambo svaka čast!
Tako se to radi.
"Mi smo zemlja lajavih kritizera koji ništa ne bi da rade,
a kad nekog pohvališ, odmah traže razlog da ga pokopaju.",
saže Bocvena, kako ona to već ume, moje obrazlaganje zašto se već sedam dana dvoumim da li da pišem blog o nečemu što je za svaku pohvalu.
Pre neki dan čujem klinca iz druge godine kako priča s mamom preko mobilnog: „Kevo, biće neka tema o meni, je l’ može ono što si mi napisala? Je l’ možeš na brzinu nešto da mi izdiktiraš?“ Bože, nije valjda da ljudi to rade? Nikad ne reci nikad...
Kćer mi, sva zabrinuta: Prekosutra imamo pismeni iz srpskog, a danas moram da napišem sastav na temu – Jesenje jutro, valjda će nešto slično da bude za pismeni...užas!
Ja (O, užas!): Što užas? Pa to je bar lako!
Kćer, na ivici suza: Napisala sam samo
Autor: Rodoljub Šabić
Ukoliko bude usvojen predlog Komisije za planove Nacionalnog prosvetnog saveta djaci u srednjim stručnim školama učiće strani jezik samo u prvoj godini.
Ovakav odnos predlagača prema učenju stranog jezika već je izazvao brojne oštre kritike Foruma srednjih stručnih škola, Društva za strane jezike Srbije, pojedinih eksperata, roditelja... Neki čak kažu da bi usvajanje ovog predloga praktično značilo ukidanje stranog jezika u srednjoj stručnoj školi jer se, objektivno, na ovakav način za jednu godinu ne može naučiti ništa.
Ne mislim da je neki problem složiti se sa kritičarima i konstatovati da su kritike očigledno opravdane. Ipak, možda sam subjektivan, ali smeta mi što bar podjednako oštre kritike nije izazvalo jedno drugo „rešenje" iz pomenutog predloga.
Istim predlogom je predviđeno da će isti ovi učenici i informatiku učiti samo u prvoj godini i to samo jedan čas sedmično!