Evo, ja ću ponovo da zloupotrebim ovo mestašce i da podelim sa vama jednu priču (inače, nisam skriboman, časna reč - pišem samo zato što živim od toga, a živim od toga zato što ne umem ništa drugo da radim)
Dok čekam zvanične rezultate izbora na Kosovu (za sada znam samo da lažu kad pričaju kako su Srbi bojkotivali tu stvar i znam da smo, na sreću dobili Gračanicu, Ranilu, Klokot i Štrpce a, nažalost, izgubili Novo Brdo) i dok mi, moram to da kažem, nije mnogo milo što se baš na dan tih izbora desila i smrt patrijarha Pavla... nisam sujeverna, ali malo je znakovito.... usotalom, jesam sujeverna i ta smrt i ti izbori neminovno podstiču na neke misli... ali neću sad o tim mislima. Dok se, dakle, čeka na prave rezultate podeliću sa mojim novim prijateljima jedan moj pokušaj da počnem da pišem knjigu. Knjiga je trebalo da ispriča priču o mom novinarskom Kosmetu. Priča se, medjutim, posle samo par pasusa odmetnula od te prve (i, kao, normalne, ili bar očekivane ideje) i otišla u nekom sasvim neočekivanom pravcu. :)
Umesto da pišem o realnim dogadjajima u priči se prvo pojavila neka veštica, pa cirkuzant, pa neki seljani s brda i sve tako... Pravdam to činjenicom da „realnost" na Kosmetu ne može da se poredi sa onim što pod realnošću zamišlja normalan čovek koji nije proveo dovoljno vremena ovde, na mestu gde polako prestaneš da veruješ i u zakon gravitacije, a kamo li da shvataš značenje reči „realnost".
Eto, ja (recimo) više uopšte ne verujem u taj zakon gravitacije odkad sam čula za slučaj crkve koja je jedne noći preletela s jednog mesta na drugo, i uhvatila sebe u razmišljanju o tome kako je crkva pametno uradila što je tako postupila - jer nije na mestu da svetac Nikola trpi nepristojnost turskih žena koje su prale veš i onda nečistu vodu bacale na njega (na sveca Nikolu!)
Evo, dakle, početka moje još uvek nenapisane knjige, gde se ja, uglavnom, pravdam: „odakle ja na Kosmetu".
Uvod bi trebalo da se zove
ISPOVEST
Ili, da ne bude da nisam pokušala da objasnim otkud ja na Kosovu
Na početku priče, kao što je red, probaću da uverim makar sebe (jer ne verujem da mogu druge) da znam po šta sam došla na Kosovo i zašto sam ostala duže nego što je trebalo.
Kog sam djavola tražila na mestu koje zapravo i ne postoji, i šta sam na kraju pronašla?
Kad sam odlučila da dodjem (ili odem - ne znam više šta je tačnije da se kaže) izgledalo je jednostavno. Naime, imala sam utisak da ću, ako samo rešim da napišem knjigu o svom Kosovu (kao što se to uglavnom radi, i kao što su, na kraju krajeva, od mene i očekivali) samo sesti jednog, recimo, popodneva, i za nekih mesec - dva ispisati oko dvesta - trista stranica nečega što bi, u najgorem slučaju, moglo da bude jedno u nizu onih novinarskih svedočanstava sa povremenim literarnim ispadima i sa tu i tamo „popravljenim'' dogadjajima. Jer, važna je priča. Istina je uglavnom neverovatnija od izmišljotine; stvarnost ne polaže mnogo računa logici i nije to nikakav greh - izmisliti tu i tamo nešto, dodati i oduzeti. Lagati, na kraju, falsifikovati poneki dokument, kao da bi iko primetio razliku. Sve u prilog valjane i čitljive priče.
Eto, tako sam mislila pre nego što sam shvatila da se zadržavam na tom Kosovu duže nego što je iko pomislio da ću se zadržati. Hoću da kažem, preko svake mere.
Evo kako sam ja to zamislila:
Kao izgovor za svoj odlazak (dolazak) na ovo mesto mogla bih, planirala sam, da iskoristim činjenicu da sam rodjena u Peći. Dakle, na Kosovu. Bilo bi to sasvim prikladno, razmišljala sam, i možda u tom slučaju ne bih morala da kvarim svoju kosovsku priču trivijalnostima kao što su besparica koja me je užasnula početkom januara 2009. godine. Besparica usled nemogućnosti da se zaradi za iole pristojan život piskaranjem u nekim novinama, što je bedno plaćen i nikakav posao, posebno za nekoga ko u strahu od uroka nerado pristaje na odredjena lišavanja, jer da lišavanja ne donose sreću - poznata je stvar. To je, uostalom, jedna dosadna i opštepoznata priča i teško da bih njome izazvala saosećanje kod čitalaštva, nego bih naprotv, mogla čak i da razljutim one koji misle da im je gore nego meni. Lično smatram, biću iskrena, da gotovo i nema te osobe kojoj je gore - ali na razumevanje, verovatno, ne bih naišla. Sve je to, uostalom, jedna duga i tužna priča kojoj ću se posvetiti nekom drugom prilikom...
Zato ću sada zanemariti svoje siromaštvo, rešila sam kada sam donela odluku da pišem knjigu, jer je ta stvar manje zanimljiva od podatka da sam se (istina slučajno, ukoliko je išta slučajno) rodila u Peći.
Na kraju, i taj moj strah od siromaštva, i brzopleto donošenje odluka u vezi sa mestom zaposlenja, i to što mi opis radnog mesta nije bio važan, ali mi je bila važna obećana suma, koja mi je opet u jednom trenutku izgledala kao sasvim dovoljan razlog za provesti neko vreme u bilo kojoj bestragiji na planeti - dosadni su, pa čak i manje ubedljivi od jedne druge istine. Neminovno je, ili barem uljudno, zainteresovati se kad-tad i za tu famoznu stvar koju nazivaju „mesto rodjenja''.
Hiljadu je razloga kojima bih mogla da opravdam ovo moje naprasno ili dugo odlagano interesovanje za jedno takvo „mesto rodjenja'' kakva je Peć. Samo po sebi, to mesto - Peć, pre svega je jedna veoma egzotična stvar.
Kao i celo Kosovo uostalom, koje nam je nepoznato upravo onoliko koliko bismo želeli da mislimo da nam je blisko.
Peć je, za Srbe koji nisu iz Peći i njene okoline, zastrašujuća skoro isto onoliko koliko je smatraju neotudjivo svojom, od postanka sveta takoreći, od početka vremena, početka Srpstva i početka Kosova - koje je sveto i u koje se ne dira. Iznad Peći je Pećka Patrijaršija, koja je, kao Kosovo i kao Srpstvo - na zemlji, ali i nije.
Sve na tom mestu i oko njega liči na kraj sveta. Grad Peć i reka Bistrica i Patrijaršija, koji ne samo da liče na kraj sveta, nego je pitanje da li svetu uopšte i pripadaju, nalaze se u nekim gluvim brdima. Brda se zovu Prokletije. Kada se čovek vozi kroz taj kraj, on mora da se uplaši pri samoj pomisli na značenja ovih reči, kojima jedan narod imenuje mesta, i ne samo da ih tim imenima precizno opisuje nego im i proriče sudbinu.
- Prokletije, Peć, Bistrica... da te Bog sačuva - eto, o tome sam razmišljala kada sam se prvi put u životu vozila kroz ta nepoznata brda u kojima sam se rodila.
Takav početak knjige bi verovatno bilo jedno pristojno i umereno poetično opravdanje za moju brzopletu i strahom od siromaštva izazvanu odluku da par meseci provedem na Kosovu. Da sam ostala samo tri meseca, kao što je planirano, uverena sam da bih napisala čak lepu, relativno maštovitu i ni za koga uvredljivu knjigu, o mom kratkom boravku na teritoriji koja više nije deo Srbije, ali i jeste; koja ne pripada Albancima i medjunarodnoj zajednici, ali i pripada; do koje više nikome nije stalo, ali će vam mnogi Srbin reći (i, što je najgore, to će iskreno misliti) da bi koliko sutra ratovao za nju. Za ovo malo i čudno parče zemlje koja nije ničija ali je i svačija, i koju sve suprotstavljene strane i hoće i neće, koju mrze ali se o nju otimaju. O tome bih, verovatno, pisala da sam, kako je dogovoreno, ostala samo tri meseca, a niko mi ne bi zamerio ni da sam raskinula ugovor i vratila se u Beograd već posle par nedelja. Ne bi mi zamerili i svako bi me razumeo, zato što je ovde (to znaju i oni koji nikada nisu bili na Kosovu) jednostavno neizdržljivo.
Strah od siromaštva jednom rečju ne bih pomenula.
Na kraju, ostala sam mnogo, mnogo duže nego što je trebalo, pa bi sada i to „siromaštvo'' i ta zainteresovanost za stvar koja se zove „mesto rodjenja'' zvučali kao jevtini izgovori.
Eto, toliko o mojim razlozima.
I još jedan razlog koji niko neće uzeti za ozbiljno:
Pre nekih petnaestak godina, vraćajući se kolima sa letovanja u Grčkoj, moja tadašnja jača polovina i ja smo, umesto da lepo produžimo kroz Makedoniju put Beograda, a zatim Novog Sada - gde smo živeli - skrenuli na Kosovo. Negde kod Skoplja sam, ako se dobro sećam, počela da insistiram na tom Kosovu, dok smo se vozili kroz suvu, žutu i divlju Makedonju koja leti liči na pustinju. Ubedjivala sam ga, oduševljena ovim neevropskim prizorima, da krenemo makar do Prištine - nadajući se da je negde blizu i ona Peć sa početka priče.
- To nije blizu, Ana - tvrdio je, ali mu nisam verovala i mislila sam da laže zato što je na kraj srca, zato što je vozio još od Atine i zato što mu nije bilo jasno kako može da mi se dopada neka suva, prazna i nikakva zemlja kakva je Makedonija u avgustu.
Uglavnom, skrenuli smo s puta i našli se na Kosovu. Suvu i jednobojnu avgustovsku Makedoniju ostavili smo za sobom i krenuli put brda, čak prohladnih i božanstveno divljih. Sećam se da smo veoma malo pričali tokom vožnje. Ja sam s vremena na vreme govorila „Bože, kako je ovo lepo". On je s vremena na vreme progundjao nešto o tome kako „nisam ni mogla da ispadnem bolja kad sam se rodila na ovakvom mestu" i kako „bi trebalo da me ostavi tu, za kaznu što sam ga naterala da se maltretira po ovoj nedodjiji''. Sećam se da smo kometarisali Prištinu i čudili se ružnoći tog grada. Ustvari, on je komentarisao a ja sam htela da mu udovoljim, kriva. I nismo stali čak ni da popijemo kafu. Grad jeste bio grozan, na kraju, a i ja sam samo čekala kad će opet neka brda. Divlja, prelepa i zapravo strašna brda. Serpentine. Da sam se ja pitala, mogli smo da se vozikamo po tom kraju doveka.
***
A onda neki manastir, ženski. I moje prvo i vrlo neprijatno iskustvo sa jednom monahinjom, čije ime naravno ne znam. A i da znam, ne bih ga napisala.
Dakle, manastir Sokolica u Brdu sokolova.
Soko je 'tica starinska, srpska 'tica i veliki lovac. I glasnik je, sa osobinama zmajskim, koji u mnogoj pesmi hoće da zasvetli, baca vatru i spašava stvari. Oslobadja princeze i pomaže vojskama, kad su vojske pravedne. Jer je soko ptica plemenita.
Manastir Sokolica je, pročitala sam tek nekoliko godina kasnije (kada me je prošla ljutnja), svetinja koju je u XIV veku podigao neki velmoža Musa, koji je bio oženjen jednom od sestara kneza Lazara. Do danas je nejasno zašto se Srbin Musa opredelio da baš na tom mestu gradi sveti hram. Ipak, ostalo je verovanje da je to učinio u znak zahvalnosti Bogu, koji je tom kraju podario izvor čudotvorne i lekovite vode. Bistra voda, led ledena, što izvire iz stene. Iz stene Brda sokolova... .
A zašto sam se naljutila na monahinju te, davne '96. godine, kada sam se, opijena lepotom brda i divljine i potpuno neshvaćena od strane svog saputinka, našla pred kapijama ‘'njenog'' svetog zdanja? Zato što me nije primila da udjem unutra.
Rekla mi je da se vratim u auto i obučem nešto pristojno. Sećam se da sam dugo sedela sama u kolima dok je monahinja pokazivala manastir onoj nervoznoj osobi sa kojom sam putovala. Sećam se i da se ta nervorzna osoba naprasno oraspoložila kada je izašla iz svetinje.
-Pa ti se još nisi presvukla? - pitao je i ne sačekavši da mu objasnim da "nije u redu što ta žena..." dodao je - Ajde oblači se i ulazi unutra, da vidiš bar nešto pametno u ovoj nedodji...
Presvukla sam se, ušla, razgledala, ne sećam se da li sam zapalila neku sveću, ne sećam se ni fresaka, ni mermerne statue Presvete Bogorodice, niti sam čula priču o molitvi koja donosi čudotvorna dejstva.
Nastavili smo putovanje kroz brda a ja sam se trudila da ponovo uživam u prizoru i da se ne smejem neumesnim komentarima svoje jače i bezobraznije polovine, o tome kako „mene ni u manastir ne primaju'' i kako „nije ni čudo'' i kako mu je „sad sve jasno''. Bila sam povredjena, naljutila sam se i bilo me je sramota. Ne pred njim, ne ni pred sobom, pa ni pred onom monahinjom - nego pred nečim drugim, ali o tome ću razmišljati mnogo, mnogo godina kasnije. Tada sam, ako se dobro sećam, pričala nešto o tome kako su "oni Grci normalni i kako tamo čovek može da udje u crkvu i u kupaćem kostimu, jer crkva valjda služi za to da se u nju ulazi kakav god da si....''
Istina, ne odnosi se to na baš sve grčke crkve, ima tamo i onih ozbiljnih, pravih - ali ja sam tada mislila na turističke crkve u turističkim mestima, ostrvske i slobodne kao talasi, kao obala i kafane na vrhovima stena, kao morsko kamenje i morski vetrovi, i sve morsko kao što je - slobodno...
On je pričao nešto o tome kako je „baš zanimljivo što u manastire primaju svakakve nepodobnike, ubice, kurve i ostale - sve, sem mene''.
Vratila sam se svojim brdima, gledala predeo, uživala u vožnji kroz to mesto koje ne liči ni na šta što sam videla do tada.
Mislim da sam tada počela sa smišljam, sasvim spontano, jednu priču. Nikada je nisam napisala i nikada nisam prestala da mislim na nju. Trebalo je da to bude priča o jednoj veštici. Veštica da bude, naravno, mlada i lepa. Sve da se dešava u gluvim brdima neke zemlje do koje se teško dolazilo i na mestu koje se, po svemu sudeći, nalazilo na kraju sveta, ili koje možda svetu nije čak ni pripadalo.
Priča o Cirkuzantu, Veštici koja je izgubila pamćenje i koja čak i ne zna da je veštica, nekom detetu, seljacima s brda i čudnom voću
... tu onda sledi nastavak... ali ovo je već predugačko, pa drugom prilikom.
Pozdravljam vas i izvinjavam se što je ovako dugačko :)