"Život je ono što ti se dešava dok ti praviš planove za život."/Lenon/
Ej, što volim nedelju. Zatvorim se u sobu, uključim TV i otpadam ceo dan na krevetu. Odem do toaleta iz poštovanja prema sopstvenom telu i organizmu, malkice u kuhinji pomirišem da li mi nešto odgovara njuhu, ukusu, očnom živcu ... zavirim u frižider uzmem hladno, osvežavajuće i sa tim se vrnem u sobnu hladovinu. Onda mi nekakav vrag ne da mira, pogledam, knjiga se upiljila kao da hoće da me proždre, stavim je na grudi, a ona bubnja, izvadim papirić za obeležavanje, 157.strana.... „bila je to grozno ledena zima potkraj 18.veka. Mladi Teodor lutao je siromašnim, opustošenim ulicama, kapci prozora zatvoreni, vrata zamandaljena kako ne bi toplota izlazila, namernici ulazili, a on je birao retke kuće iz čijih dimnjaka je kuljao dim. Prisećao se udbonosti svoga doma iz koga je otišao svojom voljom ne pristajući na ultimatume bogatih roditelja.„ Pa, dobro, Teodore zar si našao zimu da se inatiš, to se radi u proleće, do zime te prođe i zar si toliko gadljiv na bogatstvo?!
Nekih 200 godina kasnije mladi M. je jedne majske noći kada se skazaljke poklapaju stajao pored puta čekajući da naiđe nešta na četiri točka da ga odnese što dalje od zbilje, prekih reči, oštrih pogleda, smračenih lica... u kojima on ništa nije video drugo do samovolje, nerazumevanja, podrivanja i nepoštovanja njegove ličnosti. M. je svoju ličnost izgradio, bar je tako mislio, da nije tako, kako bi se usudio na ovaj sudbonosni korak, zahvaljujući istrajnosti u razvijanju svoje osnovne prirodne biti i upijanju svega iz života što je bilo blisko tome. Srećom u ono vreme radilo se 24 sata, bilo posla za sve koji su hteli da rade. Stade beli kombi, lepši od belog konja, „kuda momče?„ „ tuda, kuda i vi, ako može„ „upadaj!„ još je uzvikivala molerska ekipa dok je on ulazio u vozilo. „Drmni malo, ko se s nama vozi, taj živi na lozi.„ Uze pljosku dalmatinske loze nategnu, zabrujaše uši, zagrcnu se .. moleri lupaju po leđima k’o lopatama. „Je l ’, a te knjige, učiš, noćom„ "Ne, vraćam drugarici „ „ Ajd, neka ti je. Pozdravi drugaricu.„ Izađe M.na Keju. Nigde žive duše. Sede na prvu klupu i ušmeka flašu crnog vina, jednu trećinu ispijena. Približavao se tom cilju neprimetno, iako nigde nikoga nije bilo, sede pored flaše, zagrli je... Sigurno su je ostavili ljubavnici, pijanice i klošari ne ostavljaju ni kapi, čak ni flašu. Poređa knjige ispod mosta, najdeblju za pod glavu, vino greje dušu „eh, da je malo vode za bevandu„ izvoljeva M u sebi. Iz stana u obližnjoj zgradi tiho se čuo Ravelov „Bolero„ „Tm, TTtm, Tm, TTtm...„ - potpun štimung. San nikako da dođe, ali ga pohodi sve ono što se događalo prethodne večeri. „Marš, iz moje kuće!„ Ustade, zagleda se u munto- plavu reku, virove ispod mosta, da im se pridruži, da spere svu prljavštinu, da čist pluta do mora, okeana. „Budalo, nisi pročitao ni ove knjige!„
Leti je divota lutati gradom, lutati državom sa šest republika i dve pokrajine, pentrati se planinama, voziti čamcem jezerima, loviti ribu u brzim rekama, lenčariti zahvaljujući strankinjama na obalama plavog mora...sedneš u voz i iz njega ne izlaziš četiri dana, onda se malo primiriš, pa opet četiri dana, al’ u drugiom pravcu...Međutim, M. se uvek vraćao svom gradu, parkovima, Ž. stanici, mostovima, kafanam i bircuzima...poznatim likovima. Ništa mu nije bilo draže nego da se ogrebe za četvrt hleba i kutiju cigareta u kasno jutro, u podne za đuveč u „Župi„ i litar vina „Kod Fride“, a uveče na Štrafti grebanje za pravi izlazak. Imao je on i lični izvor prihoda koji se sprži za veče-dva sa društvom u Malinjaku, Đavi, Mrci, Oraču, Pozorišnjaku... Ako ga ko iz društva ne pozovu na prenoćište, mekana je klupa u parku za one koji imaju snove - mislio je. On je imao snove, da se zaposli, upiše faks, iznajmi sobicu i mirno čita knjige koje je poneo one majske noći. Ništa od posla, nikom nije trebao svršeni gimnazijalac, mladi član SK sa ulice. Dugokosi klošar koji je znao po ceo dan da stoji na jednom mestu dok ne sakupi dovoljno novca za novi film u bioskopu... Pitao se kako su znali!? Odustao je, odgurali su ga k’o posledndje pseto da i dalje luta ulicama, oguglao na stid, ukočenog pogleda i mirnog glasa - „molim vas, imate li dinar.„
Kada je došla zima, stegli mrazevi, počeo sneg, M. se priseti Teodora i kao da mu govori "gde nađe zimu da se inatiš.„ Isterao ga je iz glave po kratkom postupku, nije mogao sam da bude u njoj, a kamo li da prima i goste.
„Hej, aj pomozi ovaj štafelaj da odnesem u stan „ – iznenadi ga muški glas.
„Uđi, ne boj se, toplo je. Ovo je moja devojka J. , ja sam Man.„
M. je, ne verujući, stajao u hodniku. Da nisam promrzao, bela smrt, ma to se ne događa u gradovima, prostrujalo mu je. Slikar Man. i balerina J. znali su ga iz Pozorišnjaka kada je za cugu govorio Lorku i Jesenjina, rekoše da su uživali pomislivši da je glumac.
„Ovde možeš da spavaš, dok ćale ne bane sa sela.„
Slikarev otac navraćao je jednom nedeljno i ostajao dva– tri dana da poobavlja poslove u gradu. M. je za to vreme obavljao poslove na ulici „molim vas, imate li dinar„ , noćio po podrumima, haustorima, železničkoj... kafane su rano zatvarali, poštovalo se radno vreme, posećivao izložbe slika, muzeje kao nikad do tada... na divljenje umetnosti primoravala ga je zimoća.
„Druže, ne možete biti ovde ceo dan i piljiti u jednu sliku.„
„Zbog čega drugarice?„
„Vidi se da ste sa ulice.„
„Po čemu?„
„Krče vam creva.„
„Ne krče, razgovaram sa slikom.„
„Molim vas, izađite, i onda se možete ponovo vratiti.“
Sa mladom istoričarkom umetnosti M se družio maltene cele zime. Bilo mu je toplo i telu i duši, povremeno je odlazio kod nje kući na vruću supicu, da se okupa, oseti porodičnu atmosferu i onda ponovo u oktirvanje tajni prolaza, vrlina smrzavanja , žrtvovanja zarad ideje o otcepljenju od odraslih, stvaranja svoga sveta.
Kod Slikara je navraćao često, parno grejanje, ispravljanje kičme na tvrdom parketu, specijalitet kuće - crni luk, kuvani paradajz i litar iriškog belog. Odeća je lebdela na njemu, kada dune jača košava, govorili su da stavi dve cigle u džepove. Nije mu bilo dosta da lebdi u mašti pa hoće i zapravo.Uoči Nove godine u Malinjaku se zakačio sa mangupima sa Salajke. Dobio i on, ali dobili i oni. Tumarajući u novogodišnojoj atmosferi pronačao je vaznu, iskrzanu, sa nekim večnim motivima . Biće to poklon za istoričarku umetnosti. Ona zna šta je pravo, ova malograđanština ne zna šta vredi, ne kapira umetnost, njima je umetnost pun sto.
„Druže, ličnu kartu „ – čuo je službeni glas iza sebe.
„Izvolite.„
„Šta je to pod jaknom?„
„Vazna, poklon devojci za Novu godinu.“- stidljivo će M.
Prošao je dobro te predpraznične večeri, ako se zanemari udarac kundakom u glavu, uveseljavanje narodne milicije poklonom za devojku uz primedbu „zar ne možeš da joj kupiš bononjeru.„
Zima je učinila svoje. M. se razboleo, ni prolećno sunce, cvrkut veselih ptica, zelenilo i cveće nisu mogli da mu pomognu, da vrate osmeh na lice, radost u oči. Stajao je na uobičajenom mestu za četvrt hleba i kutiju cigareta, u susret mu je išao poznat ozbiljan lik koji nije video devet meseci.
„Kako si?“
„Dobro.“
„Hajdemo kući. „
„Idi ti, doćiću kasnije.“
M. je održao reč.
Saniranje posledica trajalo je godinu dana. Nisam smeo tako lako da pristanem na povratak – srdio se na sebe – ipak, mogu ja svoje snove da ostvarim i ovako. Hleb, sveže ubran kajmak i šećer, u njemu su iskopali sve detinje. Ponovo je otpadao nedeljom u svojoj sobi, otvorio je 157. stranu: „Teodore, ja sam se vratio, mogao bi i ti kući!„