(Malo smo se prepirali oko toga ko vishe zna o Arsenu, pa je moj oponent seo i skocako prichu, te vam, na osobito zadovoljstvo, iako mi je ukrao temu, predstavljam KRALJA MAJMUNA.)
Davnih šezdesetih godina moja starija sestra počela je da mi pominje pevača čiji se neobičan glas čuo sa našeg radio aparata marke KOSMAJ. Arsen Dedić - mladi pevač koji je pevušio ili skoro pričao. Glas koji je moj otac posprdno nazivao „onaj što kobojagi peva". Zavoleo sam taj glas, te note i stihove. U početku samo zbog poverenja u sestrin ukus, a vrlo brzo i zbog sopstvenog uverenja.
A politička elita ide u dve kolone, jedni stiču a drugi čuvaju steknuto.
A mi? Nama ostaju samo makete. Maketa potrošačke korpe. Maketa opozicije. Maketa slobode medija. Maketa nestranačkih javnih preduzeća. Maketa Arapa sa parama. Maketa institucija.
Jedino još Orwell može povećanje deficita nazvati fiskalna konsolidacija. Deficit za ovu godinu je planiran na preko 200 milijardi dinara. Novac ćemo navući od Rusa milijardu $ i od novog izdavanja obveznica milijardu $. A od nove godine?
gotovina i markač nisu ništa uradili... stotine ljudi je samo umrlo, stotine hiljada njih je samo otišlo da ispuni hrvatski tisućletnji san o etničkoj čistoti...
O - sta je to seks?
Vlada Srbije postavila je nedavno Dragana Kolarevića za pomoćnika ministra kulture i informisanja. Tih dana novopostavljeni pomoćnik objavio je svoj autorski tekst pod naslovom “Vreme je za prvi srpski kulturni ustanak”
U njemu je on izneo svoje sveobuhvatno viđenje aktuelnog kulturnog trenutka sa autorskim osvrtom i na protekle decenije. Svačega tu ima. Suzdržavam se, teškom mukom, od ulaska u tu baru i libim od komentarisanja iznetih stavova. Prepuštam to čitaocima koji imaju jači stomak od mene.
Fokusirao bih se na spisak ljudi koje Kolarević naziva “nosiocima i izvršiocima pogubne antisrpske politike u Srbiji”.
Karajan nikada nije dirigovao izvođenje "Marša na Drinu".
Svako ko ima malo muzičkog obrazovanja i pažljivo pogleda i posluša snimak, koji kruži netom kao krunski dokaz nevinosti, videće i čuće da je u pitanju montaža (tapše se, tradicionalno, jedino uz izvođenje "Radecki marša").
Ko svojim ušima i očima ne veruje, taj bi trebalo prvo da pokuša da dođe do pravih informacija. Ja sam to jutros uradila - u roku od tri minuta našla sam program čuvenog koncerta iz 1987. Čuven je upravo po tome što je to bio jedini Bečki novogodišnji koncert sa Karajanom u ulozi dirigenta.
Devedesete godine su bile zle i za ljude i za knjige. Ljudi su ubijali i ljude i knjige. Zbog pogrešne nacionalne pripadnosti. I sopstvenog zverstva i gluposti. Tih godina su spaljivane i bacane knjige pisaca koji nisu imali državljanstva država u nastajanju. Nije bilo važno što mnogi odavno više nisu bili živi, važno je bilo samo odakle su, kako im se prezimena završavaju, ko su im bili roditelji. Oni prema knjigama milosniji su ih poskidali sa polica biblioteka, od zatvorskih do školskih, i dali ih u preprodaju.
Tih godina je ljubljanska antikvarnica prosto bila zatrpana »počišćenim« knjigama srpskih, hrvatskih, makedonskih, bosanskih pisaca. Za svaki slučaj su maknute i knjige ruskih i bugarskih pisaca. Zvuči nekako slično, zlu ne trebalo, da ne čiste dva puta. Prodavale su se u bescenje. Sabrana dela Andrićeva su koštala kao jeftiniji mesečni magazin, ni Danilo Kiš nije bolje prošao. Puškin i Jesenjin su jedva dobacivali do papirnih maramica. Dobro očuvane knjige, odličnog papira, još bolje štampe, večitog poveza i još večitije sadržine.
Boli li srce od okretanja glave?
Na koliko će se savesti podeliti nemerljivo mali, a tako veliki, delovi duša dece koje više nema. Koja su strašnom smrću umrla zato što nisu imala izbora.
Boli li srce od okretanja glave? Makar kao mišić. Ako već drugi mišić, mozak, ne boli.
Godišnji odmor bio je gotov, po malo na silu. Pravila iz Servisne knjižice bila su jasna, obavezni servisni pregled za novog Fiću, kupljenog pred letovanje, nalagala su dovoženje limenog čeda na prepovijanje pre nego što se na cajgeru pojavi cifra 2000. Letovanje nam je, obično, počinjalo prvog julskog vikenda, da se spoje Dan borca i 7. juli a završavalo se poslednjeg vikenda u avgustu. Medjutim, to leto je bilo potpuno pomereno.
Prvo su se majska gibanja prelila u Beograd. Nije da sam znao šta se tačno dešava, ko će da pazi na još neka gibanja kad se haotično kreće izmedju Histologije, preferansa i romantike. Ipak, pod uticajem sredine, proširio sam, na račun nauke koja nije zec pa da pobegne, svoje interesovanje i na okupljanja na Filozofskom i ispred njega, sve dok nisam čuo nekog govornika koji se popeo na trolejbus i, sa savijenim kačketom u ruci, uz frenetično odobravanje mase, a ruke su već bile, i bez aj`mo, gore, sa stisnutim pesnicama.
мени,тада заклетом фрутаријанцу , дрктава питија у тањиру са рутавим свињским ушима, изазивала је порив на подриг и бљув но она која ме је мамила за астал била је Љ. ненадјебива локална прцаљка, сезонска радница усодари моје сеоске Бабе
-ја примам све у себе па могу и твоју сурлетину, сећам се како ми је смешкајући се онако бећарасто указала
Gledajući preko poroznih granica komšijsku radost glede epiloga balkanskih ratova, uvidjam da je izgleda tačna ona Tolstojeva da sve sreće liče jedne na drugu. Ti ljudi, naši susedi, su zaista srećni, ushićeni, a ekstatična radost je pojedinačna i tribalna. Plemensko ritualno radovanje za kamere i fotografske aparate je tu zbog nas, poraženih, kao prstohvat soli na ponovo otvorene rane nacionalnog poraza. Većini od tih srećnih ljudi preko je jasno da su njihove zvanične istine dobile sada i sudske potvrde na osnovu nedostatka dokaza, poubijanih svedoka, dobrog izbora ratnih saveznika, ali božemoj, ko će o tome sada ili za sto godina da razmišlja. Njihov je rat i zvanično pravedan i čist.
Zamolili su nas da napišemo nešto o svom iskustvu vezanom za azilante.
Evo, ja ću pokušati to da uradim na svoj način a Jelena i Mima na svoj jer mi smo tri potpuno različite osobe koje je sasvim nenadano spojila solidarnost i ljubav pretvarajući nas u jedno.
Posle fotografija azilanata koje smo videle u nekim dnevnim novinama- osetile smo potrebu da se nekako organizujemo i pomognemo.
Pokrenule smo akciju na fb pod nazivom (NE)VIDLJIVI LJUDI & (IN)VISIBLE PEOPLE u nameri da pokušamo da motivišemo ljude da pomognu, doniraju ono što mogu- garderobu, hranu, ćebad, čarape, džempere,obuću, vreće za spavanje...bilo šta.
bio je još uvek mlad,
troje dece i brižna racionalna žena
su postali naporni.