bio je još uvek mlad,
troje dece i brižna racionalna žena
su postali naporni.
njegova nova ljubav je bila savremena zaposlena žena.
iako je imala troje dece i muža i kuću
želela je više...zanosno.
i ponelo ih.
odlučili da odu, da ostave sve, da počnu neki
drugačiji, sasvim novi život.
i odu. u skopje.
kosara je bila krajnje racionalna.
otišla je kod najbolje vračare u gradu
i zamolila je da joj prebaje vr'ćanje
tojest, da uradi sve što treba da se hranitelj porodice
vrati gde mu je mesto.
vračara je bila pravi profesionalac,
razgovarala je virtuelno sa kim treba, oduvala dimove
sa koječega, okrenula svari kako treba,
i kosari naložila:
kada se vrati, da budeš nasmejana, da
ga dočekaš kao da je običan povratak,
u opeglanu jastučnicu ( a ima li drugačijih?)
da staviš majčinu dušicu, bosiljak i još nekoliko
mirišljavih trava (koje ja znam ali neću da vam kažem....)
i to će biti u redu.
gonjeni teškim osećajem krivice,
mučeni brigom o ostavljenoj deci, života
i njegova nova ljubav su se posle četiri dana,
uglavnom provedenih u putu tamo-vamo
vratili svojim kućama.
nekoliko godina kasnije 20. oktobra 1941
u prvoj grupi za streljanje u kragujevcu bio je života.
još uvek mlad.
tu prvu grupu nemci se nisu setili da vežu,
doveli su ih kod topovskih šupa u šumarice postrojili
i spremili se da pucaju.
jedan čovek je viknuo: bežite braćo, i potrčao ka šumi.
nekolicina ih je preživela...
što se živote tiče, ne znamo. kosara je posećivala
vračare, ali među njima nije više bilo profesionalaca.
nije se vratio.
ps: kosara i života su bili moji baba i deda po majci,
a hvala jeleni lengold što me je svojom pesmom napitak podsetila na ovu istinitu priču.
doduše, priča je istinita sa kosarine strane...da sam uspela da
da čujem i životu priča je mogla da bude i sexy:) pored toga što bi sadržala još jednu istinu.