.
E što mrzim kad moram da molim za neku uslugu, a još ako je to nešto vezano za doktore, baš se iznerviram.
Prvo, što je to jedini način (sem privatnih varijanti) da stigneš tamo gde treba pre opela ili bar dovoljno brzo da još uvek može neka terapija da pomogne. Drugo, što uvek moram da pitam prijatelje da li imaju neke prijatelje koji znaju nekog dr, pa sem što i njima izlažem do sitnih detalja sve zdravstvene probleme, obavezno je i gutanje gorke pilule zvane – šta si dosad čekala i zašto ne ideš privatno, što uvek prevedem kao – što si glupa, nesposobna i neodgovorna
Svrati me, onomad, jedna poznanica na kafu u svoj topli dom, onim pozivom što se nikako ne odbija. Šta ću, nemam ni jedan spreman odgovor, a neprijatno mi praznih ruku prvi put u kuću. Zvala me, doduše i ranije, ali više onako forme radi. Ovog puta me bukvalno uvukla, konačno joj je kuća sređena pa da vidim.
Stvarno, nemam reči. Moram vam priznati da sam malo neuredna, mislim, ako mi neko bane pre 11č može da sedne samo na neraspremljen krevet. I onu prašinu primetim tek kad ispratim pogled gosta, ali tu imam spreman odgovor – kuća pored puta, ceo dan ne ispuštam krpu
Žulja me danas nešto, nikako da ga se oslobodim. Nisam od onih što se femkaju i očekuju da ih neko ubeđuje – kad nešto mogu i hoću, pristajem bez uslovljavanja, ali kad kažem ne mogu stvarno tako mislim i onda me izludi zapitkivanje zašto, kako i kad ću moći. Jer se osećam ružno i neprijatno mi je i jedva se uzdržavan da se ne proderem – e sad neću iz inata.
I verovatno vam se dešava da nekim ljudima sto puta učinite ono što traže i to je normalno. Ali prvi put kad to iz nekog razloga ne možete nastaje prava mala tragedija, sa sve onim durenjem i nabijanjem osećaja
Odem danas sa prijateljicom do Beograda, onako turistički i bez zle namere da zađem po prodavnicama. Mislim, ništa mi ne treba (sem jednih cipela, njih mi nikad dosta i još me duša boli za onom kolekcijom Imelde Markos), a i nisam baš nešto raspoložena za okršaj kreditnim karticama, jer su kod mene odavno sve u crvenom. Idem čisto da ubijem vreme, a i kiša pada pa bih verovatno ceo dan dremala ili mesila. Ovako ću malo da pokupim tračeve, popijem kafu na nekom finom mestu i malo se oraspoložim.
Ali, cvrc. Već u kolima čujem da idemo da ona vidi ponude za neku majsku
Ma imam ja i svojih trenutaka sreće. Nije da nemam, nego mi malo neprijatno da priznam. Čitam svašta, slušam šta ljudi govore i nekako zaključujem da je to sramota. Sad, valjda došlo takvo vreme, okrenula nam se pamet. Nešto čega smo se pre desetak godina stideli sad postalo preporučena vrednost, a ona mala, obična ljudska sreća predmet poruge. Primetila sam ja to odavno, samo nisam bila dovoljno pametna da primenim. Što bi rekli – nisam imala viziju. Lepše mi bilo da se uljuljkujem u laži, u nerazumevanju da se sreća meri nekom priznatom jedinicom, najbolje konvertibilnom.
Svratim ti ja sa prijateljicom u neku poslastičarnicu - kafić na piće i pade mi pogled na kolače. Onako malo gladnjikava naručim jedan sa šlagom. Posle drugog zalogaja mi došlo da odustanem, ali ne!!! Sve sam pojela, prokletinja alava. I one tri kugle šlaga! Ona žena fina, malo licnula i ostavila. Kaže, ne može, baš je jela pre nego što je izašla iz kuće. Uffff, meni tu bi nešto neprijatno, kao da čujem mamu pre tri’es i kusur godina.
Spremimo se mi, tako, da krenemo kod nekog u goste, ma nećemo da noćimo, samo malo da posedimo, a ona nas pita jesmo li gladni.
Da mi je da se negde skrasim, jednog dana. Da mi je da pustim negde koren, bez žaljenja za nekim drugim mestom u kom sam živela, i pomislim – e, ovde je moj dom. Za ovim sam tragala celog života i znam da će mi deca tu naći sreću. I ostati. Pa i da umrem odmah posle te misli, ne bi mi bilo žao. Ni malo. Samo da osetim kako pripadam negde svom dušom. I da mi deca tu pripadaju.
Umorna sam od ovog lutanja i selidbi, od prilagođavanja, rastanaka i povremenih kratkotrajnih susreta sa dragim ljudima. Od grčevitog traženja prijatelja u poznanicima. Od želje da kažem – idem