Život| Životni stil

Sreća

selica_nena RSS / 25.04.2009. u 20:26

Ma imam ja i svojih trenutaka sreće. Nije da nemam, nego mi malo neprijatno da priznam. Čitam svašta, slušam šta ljudi govore i nekako zaključujem da je to sramota. Sad, valjda došlo takvo vreme, okrenula nam se pamet. Nešto čega smo se pre desetak godina stideli sad postalo preporučena vrednost, a ona mala, obična ljudska sreća predmet poruge. Primetila sam ja to odavno, samo nisam bila dovoljno pametna da primenim. Što bi rekli – nisam imala viziju. Lepše mi bilo da se uljuljkujem u laži, u nerazumevanju da se sreća meri nekom priznatom jedinicom, najbolje konvertibilnom. A lepo vidim da me te jedinice nešto neće. Sve sam uradila kako treba, al’ ništa. Preispitujem se gde grešim, počinjem ispočetka, menjam mesto i vreme. Ma, ne vredi, ja i dalje ponekad srećna. Doduše, sve ređe.

Eto, probudim se i pevušim, pa se trgnem – šta mi je, da nisam bolesna. Stanem pred ogledalo, da obavim jedan ozbiljan razgovor, kud puklo da puklo! I imam šta da vidim! To me, bre, ova seljačka fizionomija vuče na pogrešnu stranu. Hoću da kažem, sklepali me oni moji kao da su i sami bili srećni, pa mi usta stalno okrenuta naviše. Ono, nisu baš bili umetnici i mogli su malo bolje da pomešaju boje, da me malo posvetle na nekim mestima, ali neka. Dobro je što su se setili da dodaju malo sjaja po kosi i očima. A meni nešto žao da im kvarim posao, pa ostavljam tako kako je, bez estetskih pomagala. Vidim da su mi ugradili i malo duše, ne znam, samo, šta su time hteli. Nisu, baš zbog toga, morali da mi zakidaju na pameti, al’ valjda računali da ću je naći u knjigama. Načitala sam se, brate, svega i svačega samo da otkrijem pamet. Više ne pamtim ni naslove ni pisce, ali sam ukapirala da se u svakoj traži isto – sreća. Sad malo posustajem u borbi sa sobom, jer potroši se čovek i u manjim sukobima.

Sve češće priznajem da mi pamet manjka, a i osmeh mi se malo grči. Prilagođavam se, da ne ispadnem glupa u društvu. E sad, ne slušajte vi mene. Mislim, malo sam ja smotana za neke stvari, često predmet iščuđavanja (što mi se uspeh, još uvek, ne meri onim jedinicama), zaguljena u nekim ubeđenjima. Slobodno mi odbijte to na glupost, ali ja i dalje imam one male trenutke sreće.

 Ma, ne da mi đavo mira, pa se pohvalim negde da sam srećna. I istog momenta se na mene obruše iz svih raspoloživih sredstava, da me ubede da nisam u pravu. Možeš da kažeš zadovoljstvo, opuštanje, bezbrižnost, radost, ushićenje... Možeš to da nazoveš kojim hoćeš imenom, ali sreća – nikako! Znaš li ti, uopšte, šta je to? Kako možeš tako nešto da lupiš, kako se usuđuješ i da pomisliš da si TI srećna?

Priznajem, ne mogu ja to argumentovano da odbranim, jer nisam ni razmišljala da će mi i za sreću trebati objašnjenje. Više sam, onako, osećala. Ali, kad su me već ovako priterali uza zid, nemam kud. Rešim da malo pretresem materiju, ali ne znam odakle da počnem. Ni po kojoj naučnoj osnovi, a bez toga mi svaka teorija pada u vodu. Mislim, zamisli ja objavim „Traktat o sreći jedne Selice“? I to se primi u širokim narodnim masama, postane trend? Ma šta trend, počne sreća da se širi k’o epidemija po narodu! Odma’ bi okupili umne glave iz Akademije nauka da sagledaju taj populizam izbliza. I zamisli Okrugli sto na TV, a pozvali i mene, kao autora i začetnika novog pokreta. Kamera, ton, voditelj - sve spremno i ja padnem na prvom pitanju: „Na kojoj naučnoj teoriji zasnivate svoje stavove?“

Ali, slab sam ti ja teoretičar. Tu treba još malo da poradim, mada bih mogla da utvrdim kriterijume za prepoznavanje sreće. Pretražim i rečnike i internet i stare knjige, pročitam silne teze i disertacije, ponešto i prepišem, ali vidim da se sve svodi na „subjektivno osećanje prouzokovano raličitim faktorima“. Što znači, da niko još nije izmislio pravi kantar, čim je krste ovako bezlično. Malo se tu naljutim na naučnike - idu, bre, po tom svemiru, izmišljaju četvrtast točak i brzinu neutrina u uslovima bliskim apsolutnoj nuli, a ovim običnim, ljudskim pojmovima niko se ne bavi. Nije im poznato! Ne otkriva suštinu postojanja?! Pa zar ih u tim školama oduče od ljubavi, tuge i radosti, samo da bi im utuvili neku klimavu teoriju o nastanku sveta? Kažu, vidi kod sociologa i psihologa, možda filozofi znaju! Ma šta ima njih da pitam, kad im vidim skupljene veđe – sve mi jasno. Oni, bre, hodaju nesrećni, sumnjaju u sve i testiraju te pre nego što zineš. I svoju sreću stavljaju pod mikroskop, šta bi mojoj uradili!

Sad sam se ozbiljno zabrinula, kako da opet budem srećna ako to osećanje nemam čime da utvrdim. I tu mi sine: mogu da se setim kad sam bila onako ljudski srećna!

I setim se prvo onog osećaja da se vreme skupilo i zaustavilo u jednom jedinom trenutku, kao da se više nikad neće pokrenuti. I da me je obavila neka izmaglica, a nešto milo mi se razlilo kroz grudi, nadiralo od nekud i pretilo da me svu preplavi. I kad više nije imalo kud, pretvorilo se u suze, a ja sam se i dalje smejala. Ne znam koliko je trajalo, ali se neka neponovljiva pesma čula od početka do kraja, ili je to bila savršena tišina? Nikad nisam sigurna, jer mi svaka misao tog trenutka nestaje, da ustupi mesto blaženom miru.

Tagovi



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana