Da se slična stvar nije nedavno dogodila u Nemačkoj, ili prošlog septembra u Finskoj, bilo bi lako reći da se besmislene, nasumične pucnjave sa velikim brojem žrtava, kakva se juče dogodila u gradiću Bingemtonu, dogadjaju samo u Americi.
"Američka policija nastoji da utvrdi šta je navelo vijetnamskog imigranta Dživerlija Vunga da upadne u imigracioni centar u Bingemtonu, mirnom gradiću u državi Njujork, i ubije 13 ljudi pre nego što je sebi oduzeo život"... (Ako vam je ime gradića Bingemtona poznato, to je verovatno „zahvaljujući" bivšem članu košarkaškog tima gradskog univerziteta - Miladinu Kovačeviću. U pitanju je inače miran gradić, gde se čitave prošle godine dogodilo samo jedno ubistvo.)
Kada čujete ovakvu vest, automatski pomislite na školu Kolumbajn (13 žrtava), na univerzitet Virdžinija Tek (32)... Pre mesec dana, jedan mladić u Albami je stavio jastuk na lice svoje majke i pucao u nju, spalio njenu kuću a zatim krenuo da se obračuna sa još nekoliko rodjaka u obližnjem mestu, povremeno pucajući na slučajne prolaznike, da bi izmedju ostalih ubio ženu lokalnog šerifa i njenu 18-mesečnu bebu.
Sutradan je u Vinendenu u Nemačkoj, usamljeni 17-godišnjak, koji je svoje planove najavio u čet-sobi na Internetu, otvorio vatru na učenike svoje bivše škole i ubio 15 ljudi. Vung, depresivni imigrant koji je ostao bez posla (čime su njegovi mogući motivi dobili dobili još jednu dimenziju u svetlu ekonomske krize) i smatrao da ga ljudi u njegovoj okolini posmatraju sa nipodaštavanjem, pokosio je 13 ljudi koji su i sami bili imigranti, loše govorili engleski, verovatno suočavali sa sličnim problemima, spremali da polože ispit za dobijanje američkog državljanstva...
Ako pogledamo vesti neposredno posle pucnjava, one su slične- traži se motiv, „okidač" koji ljude za koje društvo (poznanci, komšije, članovi porodice) misteriozno nije primetilo da su psihopate, odjednom podlegnu svom ludilu i jedan običan dan pretvore u košmar.
U Americi se, posle takvih dogadjaja, otvara Pandorina kutija mogućih uzročnika i kombinacije faktora - dostupnost oružja, otudjenost društva, usamljenost ljudi medju kojima slabiji umovi ne znaju da razlikuju agresivne video igre od stvarnosti... Čini se da su ranije ljudi, kao slučajne žrtve, ginuli od zalutalog metka u obračunima bandi, danas ginu u školama, centrima za učenje stranih jezika, odmarajući se na svojim tremovima u prašnjavim gradićima... Šta se to dešava i ko je kriv?
Odgovor na pitanje šta je dovelo do masakra u srednjoj školi Kolumbajn pokušava da da Dejv Kalen, novinar koji je proteklih 10 godina proveo u Koloradu istražujući taj slučaj. U novom broju magazina Tajm čitamo pregled Kalenove knjige „Kolumbajn", mračnog štiva na 417 stranica, koje je rezultat njegovog čitanja dnevnika dvojice ubica, gledanja snimaka sigurnosnih kamera, i intrevjua sa preživelima. Da li su mladići koji su počinili maskar rodjene ubice, ili i sami žrtve - maltretiranja svojih vršnjaka, lošeg vaspitanja, mentalne bolesti, budući da psiholozi sada veruju da je jedan bio nelečeni depresivac, a drugi psihopata? Amerikanci su izvukli neke pouke, ne uvek ispravne, piše Kalen. U Koloradu je zabranjena prodaja oružja na nekim lokacijama, ali nacionalna zabrana nije prošla u Kongresu. Policija je, medjutim, efikasnija u likvidiranju napadača, umesto da dugo čeka van opsednutih zgrada.
Sve to, medjutim, nije rešenje koje bi čak i zagrebalo suštinu problema, društva, sistema koji poslednjih godina omogućava da se ovakve pucnjave dešavaju, iznova i iznova. Ljudi koje tudji zločini inspirišu, umesto da ih užasnu, nekako prolaze nevidljivi pored svojih bližnjih kujući morbidne planove, dok i sami ne počine zločin. Njihova žrtva može doslovno da bude svako od nas, nekog običnog dana, na nekom običnom mestu. To je, po svemu sudeći, pretnja i bolest zapadnog, razvijenog društva i nešto što zaslužuje mnogo veću pažnju od one koju dobija.