Sve je počelo u Tunisu kada je 14. januara, posle gotovo mesec dana masovnih protesta i nereda, dugogodišnji diktator Zin el Abidin Ben Ali napustio zemlju. Talas protesta proširio se zatim kao požar na Alžir, Jordan, Jemen i Egipat, najveću i najuticajnu zemlju u arapskom svetu.
Posle poljuljanog Kaira, mnogi se pitaju ko je sledeći na redu. Mada nije izvesno kako će sve da se završi, već znamo da odvažnost protivnika režima Hosnija Mubaraka nije ništa manja od one koja je 1989. dovela do pada Berlinskog zida.
Slično zbivanjima te godine u istočnoj Evropi, sila koja je pokrenula arapski svet 2011. nije ni verska ni ideološka, već puka želja za boljim životom, slobodama i boljom perspektivom za mlade generacije - univerzalne vrednosti koje, nasuprot režimima, nemaju rok trajanja.
„Zid“ koji je srušen u Tunisu nije bio fizički, već psihološki. Stanovništvo arapskih zemalja je dugo bilo u uverenju da su njegovi diktatori duboko ušančeni i otporni i da se protiv njih ne može ništa. Egipat ipak pokazuje da ni najjača diktatura ne može da pobedi volju naroda.