Imam konačno novi srBski pasoš!
Bila sam izuzetno hrabra, kada sam rešila da 31.-vog decembra, odem do valjevskog SUP-a i predam svu moguću papirologiju kako bih izvadila lepu, crvenu, delimično plastificiranu, novu putnu ispravu. Teta na šalteru mi se nije obradovala, pogotovu što me je do šaltera sporveo neki čika, koga je opet zamolio moj drugar koji radi u SUP-u, da mi malo olakša, to jest, ubrza protokol – a protokol opet svaka službenica tumači na osnovu svoje dobre volje. “To zavisi od moje dobre volje“, tako mu je odgovorila na molbu da mi obradi zahtev za ličnu kartu, jer bez lične karte nema pasoša – to opet tvrdi ONA! Na moje pitanje, kako sam mogla do sada da vadim putnu ispravu bez važeće lične karte i u Srbiji, a i u konzulatu, ne davši mi ni jednom da završim rečenicu odgovarala je jedno te isto:
“ Gospodjo, vi se trenutno nalazite na teritoriji Srbije, bez važeće lične karte, a to što vam važi putna isprava ne znači ništa, vi ste u Srbiji i nemate važeću ličnu kartu!“
Ukapiram ja da je ONA ljuta na mene, samo nisam bila sigurna da li je zbog mog tajminga i drskosti da baš poslednji dan u godini, oko podne, zakačim njen šalter ili zbog toga što me je pred isti doveo nadredjeni kolega, koga sam tada i sama prvi put srela, ne znam čoveku ni ime ... no, ko zna šta je ona tu izvukla iz konteksta – nebitno, bitno je da mi je održala lekciju, i ja lepo rešim da se sa njom više ne raspravljam, jer sam kao sledeće očekivala da će da mi preti hapšenjem jer nemam važeću ličnu kartu!
Ućutim se ja, računajući da mi je pametnije, kad će ti ona meni: “Vama u ličnoj karti, koja je istekla, stoji devojačko prezime, a da bi promenili prezime treba vam izvod iz knjige venčanih!“
Govori ona to meni sa kiselkastim osmehom, a ja se pitam da li da progovorim ili da ćutim i čekam dalje instrukcije. Medjutim, rešim da tihim i ljubaznim tonom skrenem pažnju na moju važeću putnu ispravu u kojoj piše moje aktuelno, pravo, zavedeno ime i prezime ... iiiiii opet nisam uspela da izgovorim rečenicu do kraja ...
“Mene ne zanima šta piše u pasošu, ja vam lepo kažem šta vama treba!!!“
OOOoopsss ... progutam ja opet pesnicu, pa je ipak pitam: “Dobro, razumem, samo ako nije problem da mi objasnite kako dalje da postupim?“
“U opštinu da izvadite to što vam fali“.
Pogledam na sat, vidim da je 12:30 h, poželim da u opštini još neko radi, i zamolim je da mi da bilo koji broj taksija kako bih stigla da izvadim i donesem tu hartiju koja “nedostaje“ ... njen pogled, po mom postavljenom pitanju, ne umem ni da opišem - nešto izmedju: je li ova mene zajebava ili je na nekim supstancama, a taj pogled je ispratilo čudjenje, kao da sam pitala da mi organizuje Space Shuttle : “Taksi!?!?!“
Stala sam pa sam se zamislila šta li sam to lupila. Pogledam okolo i pitam nekog mladića koji se tu nešto muvao isto što i nju prethodno, i on mi najnormalnije da broj, i ja se uputim ka izlazu iz zgrade birajući broj taksija.
Da ne dužim, uspela i da stignem po izvod iz blablabla, i donela joj na prazan šalter, i pogodite šta mi je rekla?
“Sačekajte molim vas, sedite tu ispred“.
Ok, sela. Čekala, čekala, čekala ... kad se niotkud pojavi nadredjeni njen kolega, koji me je doveo kod nje na šalter i upita: “A zašto ova gospodja još čeka?”
Uzme on ispred njenog nosa sve moje papire i pozove me sa sobom. Svrati kod koleginice koja obradjuje pasoše i zamoli je da mi odradi zajedno ličnu kartu i pasoš – djuture, što bi rekli.
Ta nova u igri koja se zove - ja sam iza, a ti ispred šaltera - se ništa nije bunila, naprotiv, bila je izuzetno ljubazna – ali! Pojavi se odjednom ONA sa šaltera za lične karte i pobuni se rečima upućenim finom kolegi nadredjenom: “A što se ti nama mešaš u posao?!”
Oooopsss po drugi put. Vidim ja da je ona sad tek extra ljuta. On je nešto zbrzao, nisam ni razumela šta i izašao, a ona je kružila oko koleginice i siktala. Ja kuliram i gledam na sve moguće strane osim u njenom pravcu. Sve bi bilo i ranije završeno, da fina koleginica nije pitala:
”Gospodjo, nešto nije kako treba, u izvodu iz matične knjige rodjenih vam piše drugačije prezime od ovog u izvodu iz knjige venčanih.”
Pogledam – jeste stvarno, ali šta ja sad tu mogu. Kažem joj da mi je prezime to što stoji u važećoj putnoj ispravi, dok teta-ljutica dobacuje sa strane: “Ma ko zna kako se ona stvarno preziva!”
Ne znam kako bi neko od vas reagovao na ovakav komentar, ja sam recimo stisla pesnicu i zarila nokte u dlan, istovremeno zube u donju usnu i ponavljala uporno u sebi: “Edi baby, stay cool … cool … cool.”
Reši ljubazna joj koleginica da nazove opštinu i pita je li to neka greška – ispostavi se da jeste i potvrdi se moje pravo prezime. Ljubazna mi predloži da pocepa izvod iz knjige venčanih, jer bi zbog istog mogla da imam problema … dok ga je cepala, setih se kako sam jurila taksijem do opštine i nazad i platila još i taj prevoz i taj papir koji ona upravo cepa – al’ ajde: stay cool … Edi.
Uglavnom, posle četiri i po sata provedenih u SUP-u, uključujući i slikanje i davanje otisaka oba kažiprsta, plus high-speed transporta do opštine i nazad, sam stigla živa i zdrava i relativno opuštena na ručak kod kumova.
Za svaku pohvalu je to što sam i pasoš i cyber ličnu kartu dobila u roku od 14 dana, ako se još uzme u obzir da se izmedju praznovalo – svaka čast!
Ono što nije za pohvalu je slika u mojoj putnoj ispravi, na koju je moja mama reagovala sledećim rečima: “Bader Meinhof Terroristin … nego, šta ti je ovo napisano preko slike!?”
“Koje, daj da vidim?”
Pogledam, vidim neka pisana slova … prva reč Bože, tačno na levom oku, a na bradi počinje druga strofa … na ćirilici … rukom pisano – lep rukopis, to stoji.
“Himna mama, himna …”
E taj mamin pogled tek da ste videli ...