Voda se povlači, polako ali snažno. Kovitla sve što sadrži, od planktona do najvećeg sisara. To povlačenje traje, akumulira se snažan, smrtonosni talas ... i kada dostigne vrhunac jer nema više prostora da se - izmedju dve, hiljadama kilometara udaljene obale - širi, kreće neverovatnom brzinom da se prazni i kupi sve pred sobom tako da na kraju nastradaju i oni koji nisu bili ni svesni da se nešto krupno priprema. Od pišljivog planktona, preko najkrupnijeg morskog sisara do najjačeg baje na kopnu ... na više strana, ne baš u isto vreme, ali sa sličnim posledicama.
Neki, iako udaljeni, čuju brujanje, ali ne umeju da ga svrstaju kao alarm neposredne opasnosti. Ima i onih koji prepoznaju, jer su iskusili, a ima i onih otupelih koji gledaju pravo u dolazeći planetarni urnebes, a ne vide ... svejedno kako ko (ne)oseća, cunami kada se pokrene, ništa ga ne može zaustaviti, već mogu samo da se spasu oni koji su ili upozoreni ili su osetili da se nešto krupno sprema, a žrtve se broje ili nagadjaju posle potopa.
...
Oni koji vide cilj, kratka su im vesla ili ih nemaju ... I možda ostrvo "spasa" i nije rešenje ... možda treba uuuu ... planine?