Pogledaćeš kroz staklo i znaćeš da sam to ja zamakla brzo, brzo, brzo, da te samo nazrem, a da me ne vidiš. Ni druga boja kose, ni drugi stas, ni odsečan hod, ništa neće moći da te zavara - znaćeš da sam brzo prošla ispred tvog prozora, znaćeš, stvarno.
I kad se lenjo pokreneš da bi se uverio da nisi u pravu, da je to ipak neko drugi, da pramen kose zamakao za ćošak zapravo pripada nekome koga svaki dan teško zaboravljaš, zaigraće leptir u stomaku, pa za njim drugi, pa celo jato...
Tada, kad se godine zavrte u nizu, počećemo da pipamo, svako po svom sećanju, očajnički tražeći ONAJ dodir. ONAJ, koga nije ni bilo. ONAJ, koji smo izmišljali. Koji je postao stvarniji od mnogih stvarnih. Koji peče i ostavlja žig. Zauvek. Da si moj i da sam tvoja, na nekoj poljani stvarnijoj od stvarnih.
I niko neće znati ništa o tome, jer se to nikada nije ni desilo.